Breaking Benjamin - What Lies Beneath

Ugledala sam ju kako mi se smiješka u daljini. Bila je predivna kao i zadnji put kad sam ju vidjela. Promatrala me svojim predivnim očima pune sjaja, te osmijehom koji je oduvijek razvlačila od uha do uha. Uvijek se pravila da je sve u redu, barem preda mnom. Rijetko kad bih ju viđala tužnu i to kad je morala pomagati drugim ljudima. To je i mene, kao i nju, najviše pogađalo. Pogađalo nas je to što smo morale gledati kako se drugi opraštaju od svojih bližnjih.

„Mama...“ –uzviknula sam.

Ispružila je svoje ruke. Suze su mi potekle niz lice. Potrčala sam joj u zagrljaj. Podragala me po kosi kao što je to činila kad sam bila mala. Jecala sam od srece. Nisam mogla vjerovati da sam ponovno bila u njenom zagrljaj, da sam osjećala njenu ljubav i toplinu.

„Još nije tvoje vrijeme, Layla!“ –šapnula mi je u uho.
„Molim?“ –podignula sam zbunjeno obrvu.
„Probudi se, Layla!“

Nisam shvačala zbog čega mi je to govorila, ali nisam se imala namjeru probuditi, ne u onom trenutku, ne kad sam ponovno bila s njom.

„Još jednom!“ –uzviknuo je muški glas meni jako nepoznat.

Osjetila sam snažan udarac u prsima dok sam šokirano gledala u majku. Ponavljala mi je da se probudim, da budem snažna, ali nisam znala što se oko mene dešavalo. Uz nju sam slušala još jedan nepoznati glas koji mi je govorio da se držim, da se probudim. Mama se udaljavala sve više i više od mene.

„Mama... NE!!!“ –vikala sam za njom.

Pokušala sam trčati, zaustaviti je, ali noge su mi bile užasno teške. Mama je nestajala u tami dok su meni suze klizile niz obraz. Htjela sam ostati s njom, u Raju. Htjela sam biti zauvijek s njom, biti sretna, osjećati se... slobodnom.

„Imamo ju!“ –začula sam onaj isti muški glas koji se u onom trenutku smiješkao.

Ništa, osim tame, nisam vidjela oko sebe.

***

Piskutavi me zvuk polako budio iz sna, a što sam ja budnija bila to je on postajao jači. Gledala sam oko sebe shvativši da sam se nalazila u bolničkoj sobi, ali nisam shvačala što mi se točno dogodilo i zbog čega sam ondje bila. Gledala sam oko sebe preplašeno dok mi je srce ubrzano kucalo.

„Hej, hej...“ –John se pojavio kraj mene, te me snažno uhvatio za ruku.

„Što se dogodilo?“ –upitala sam uspaničeno.
„Pala si u kupatilu i udarila glavom od pod.“
„Moja mama... Gdje je moja mama?“
„Molim?“

Šokirano me gledao. Bila sam sigurna da sam ju vidjela. Bila je od krvi i mesa, snažno me grlila. Trebala je biti ovdje negdje.

„Dušo, jesi li dobro?“ –upitao me prestrašenim glasom.
„Vidjela sam ju, John!“ –promrmljala sam. „Bila je kraj mene, grlila me!“
„Layla, udarila si jako glavom. Izgubila si puno krvi i trebali su te reanimirati! Zamalo su te izgubili na putu do bolnice.“
„Ali... moja mama...“
„Žao mi je što te moram podsjetiti na to, ali... ona je mrtva već skoro četiri godine, srce...“

Zaklopila sam očima, te odmahnula glavom.

„Naravno da je mrtva, glupačo!“ –lagano sam se udarila rukom po glavi.
„Želiš li da pozovem medicinsku sestru?“ –upitao me i dalje sa preplašenim glasom.
„Ne, ne!“ –odmahnula sam glavom, te ponovno otvorila oči.
„Ali... Strah me da si možda izgubila pamčenje!“
„Pitaj me što god želiš i odgovorit ću ti!“
„Zašto si onda dozivala... mamu?!“

Zašutila sam, te pogledala u prozor. Primjetila sam da je još bila noć. Nebo je bilo predivno, vedro. Mjesečina je osvijetljavala moju sobu uz svijetla, a nebo je bilo puno svijetlečih točkica. Pogledala sam Johna koji me promatrao upitnim izrazom lica, a onim zabrinutim. Nasmiješila sam mu se. Podignula sam ruku, te ju prislonila na njegov obraz, a on je podignuo svoju i stavio ju na moju nježno ju milovajući malenim osmijehom na licu.

„Rekao si da su me trebali reanimirati?“ –upitala sam ga.

Zadrhtala sam na samu pomisao da sam bila jako blizu smrti. Klimnuo je glavom.

„Vidjela sam mamu.“ –odgovorila sam mu.

Podignuo je zbunjeno obrvu no nije se uspaničio. Sjedio je kraj mene, čvrsto me držajući za ruku. Bilo me strah nastaviti pričati. Bojala sam se da će nestati i on, poput Jaya, da će me nazvati luđakinjom. Sjedio je i dalje na mjestu čekajući da mu objasnim zadnju rečenicu koju sam izgovorila.

„Ne znam što je to točno bilo, ali...“ –uzdahnula sam.

Ruke su mi počele drhtati.

„Kunem ti se da sam ju vidjela!“ –nastavila sam. „Govorila mi je da se trebam probuditi, da nije još došlo moje vrijeme... Nisam shvačala zbog čega mi je to govorila! Htjela sam ostati uz nju, ali onda sam čula muški glas koji mi je govorio da se vratim i osjećala sam bol u grudima...“

Pogledala sam u njega. U tišini me promatrao.

„Zvuči ludo, znam, ali...“ –uzdahnula sam i zaklopila oči. „Evo ga na... Sada će pobijeći od mene i misliti da sam luđakinja!“
„Vjerujem ti!“ –prekinuo je tišinu.

Otvorila sam naglo oči i pogledala ga šokirano. Usta sam oblikovala u slovo o ne vjerovajući u ono što je rekao. Nisam se nadala da će to reći već sam mislila da će izletjeti iz bolničke sobe i da ća više nikada neću vidjeti.

„Čitao sam da ljudi koji su između života i smrti vide svoje voljene.“ –odgovorio mi je.

Šokiralo me što je to znao, ali bilo mi je neopisivo drago. Srce mi je ubrzano zakucalo, a osmijeh mi se razvukao od uha do uha. Suze su mi došle na očima shvativši da nije otišao, da me nije povrijedio.

„Zašto plačeš?“ –upitao me začuđeno.

Odmahnula sam glavom i obrisala suze koje su klizile niz moje obraze.

„Jesam li rekao nešto što te uvrijedilo?“ –upitao me.
„Nisi.“ –odmahnula sam glavom i nasmiješila mu se. „Samo... Mislila sam da ćeš pobijeći od mene!“
„Zašto?“
„Mislila sam da ćeš me smatrati luđakinjom!“
„Budalasta si ti curica, Layla!“
„Curica?!“ –podignula sam obrvu.
„Oprosti – cura!“ –ispravio se namignuvši mi.
„Jesu li te zvali iz bolnice da ti jave da sam ovdje?“ –upitala sam ga sa zanimanjem.
„Ne.“ –odmahnuo je glavom. „Helen me preplašeno nazvala na mobitel i rekla da odem što brže mogu do tebe, da joj se ne javljaš na mobitel i da ima osjećaj da ti se nešto loše dogodilo! Rekla mi je i da nazovem Hitnu. Došao sam ispred tvoje kuće i vidio kako te nose u kolima Hitne pomoći! Nemaš pojma kako sam se prestrašio!“
„Žao mi je.“ –promrmljala sam. „Bedasta i nespretna sam! Oprosti!“
„Obećaj mi da ćeš ubuduće paziti na sebe!“
„Obećajem!“

Nasmiješio mi se, te me podragao po licu. Utisnuo je jedan topli, mekani i ugodni poljubac na čelo. Podragala sam ga po ruci. Iznenada sam čula kako su se vrata naglo otvorila. Okrenula sam se i šokirano gledala prema njima. Ugledala sam Jaya na ulazu. Srce mi je ubrzano zakucalo i zanijemila sam. Htjela sam ga pitati milijun pitanja u onom trenutku, ali blokirala sam se i ukipljeno nastavila ležati na krevetu.

„Tko si ti?“ –upitao ga je John.
„O, neeee....“ –uzvratila sam, te odmahnula glavom.

Bojala sam se ovoga najviše. Nikada nisam ni pomišljala o njihovom susretu, ali sada kad je došlo do toga sam se užasno bojala jer nisam znala što bi se moglo dogoditi. Oboje su imali ozbiljan izraz lica.

„To bih ja tebe trebao pitati!“ –uzvratio je Jay grubim glasom.

Zakolutala sam očima.

„John.“ –odgovorio mu je hladnim tonom glasa.
„Jay.“ –uzvratio mu je istim tonalitetom.

Pogledala sam u Johna. Imao je ljutiti izraz lica. Uhvatila sam ga snažno za ruku kako bih ga zaustavila u slučaju da krene prema njemu.

„Odlazi!“ –rekao mu je.
„Jedini koji će ovdje otići si ti!“ –Jay ga je pogledao od glave do pete.
„Zvat ću osiguranje!“
„Samo daj!“
„Što želiš, Jay?“ –upitala sam ga pokušavajući izvesti grubi glas, ali drhtao mi je.

Nisam mogla; jednostavno nisam mogla biti gruba prema njemu.

„Popričati s tobom.“ –odgovorio je.
„Ne može!“ –John je krenuo prema njemu, ali sam ga povukla.
„Imaš pet minuta.“ –rekla sam mu ljutito, te pogledala u Johna. „Možeš li nas pustiti malo na miru?“
„Pet minuta!“ –rekao mi je.

Klimnula sam glavom. Ljutito je pogledao u Johna i laganim se hodom uputio prema otvorenim vratima sobe, te ramenom namjerno okrzuo Jaya. On ga je ljutito prostrijelio pogledom, a ja sam prislonila ruku na čelo nadajući se da neće doći do žestoke svađe. John je mirno, na svu sreću, izašao iz sobe, te zatvorio vrata. Još jednom me pogledao upitnim izrazom lica, a ja sam mu klimnula glavom uvjeravajući ga da ode.

„Što želiš?“ –pogledala sam ga i napomenula. „Imaš pet minuta, znaš? John će doći!“
„Tko ti je on uopće?“ –upitao me grubo.
„Što tebe boli briga tko je on!“
„Zanima me!“
„Ne treba te zanimati s kim se ja družim! Usput, tko je ona plavuša tebi?!“
„Cobyeva cura...“ –odgovorio je.

Oblikovala sam usta u slovo o dok mi je srce ubrzano zakucalo. Pogledala sam u prozor dok su mi se obrazi rumenili. Bilo mi je neugodno što sam mu pokazala da sam bila ljubomorna, da još jesam, a onda sam se sjetila Cobya. Nisam ga vidjela otkad smo Jay i ja prekinuli, a od tada je prošlo mjesec dana. Poslušao me unatoč tome što sam mislila da će me i dalje gnjaviti. Doista nisam željela imati posla s njim nakon što se ono dogodilo, ali mi je jako nedostajao jer nisam imala nikoga s kojim bih mogla pričati preko noći.

„Tri minute.“ –uzvratila sam, te se okrenula prema njemu.

Šokirala sam se shvativši da mi je bio toliko blizu. Nisam ga ni čula kad se približio mome krevetu. Bila sam toliko zaokupljena svojim mislila da nisam znala što se oko mene dešavalo.

„Ne mogu prestati misliti na tebe otkad sam izašao iz one sobe!“ –promrmljao je.
„Šuti...“ –rekla sam tiho.
„Ne mogu šutjeti, Layla!“ –podignuo mi je pogled prema sebi.

Nisam bila toliko hrabra da ga pogledam u oči, pa sam uporno pokušavala skloniti pogled s njega.

„Vjeruj mi, pokušavao sam te zaboraviti...“ –započeo je. „Nisam mogao... jednostavno – nisam – mogao! Nešto mi nije dopuštalo da te zaboravim, osim uspomena s tobom, naravno, ali... kao da je bila neka viša sila oko mene! Neprestano su mi se događale neke čudne stvari i sve je to bilo vezano uz tebe. Npr. mobitel mi se iznenada upalio i na ekranu se pojavila tvoja slika!“

Moja slika?! Mislila sam da ju je izbrisao. Trebala sam ja izbrisati sve naše slike, ali nisam bila hrabra niti sam htjela da nestanu iz moga mobitela.

„I nazvao je tebe!“ –šokirano je podignuo obrvu. „I na radiju se upalila pjesma od Cleptona Layla...“

Zbunjeno sam gledala u njega. Vrata su se otvorila, a John je stajao na ulazu.

„Izlazi!“ –rekao je ljutito Jayu.
„Layla, molim te...“ –pogledao me Jay. „Daj mi još samo malo vremena!“
„Rekla je pet minuta! Izlazi!!!“
„Začepi!“
„VAN!!!“
„Šuti!“ –prostrijelio ga je pogledom i priprešio šaku.
„Hajde, udari me, ako si faca!“ –John je ljutito zalupio vratima.
„Prestanite!“ –viknula sam preplašeno.

Naglo sam se dignula iz kreveta zbog čega mi se zavrtjelo u glavi, a bol na njoj se pojačala. Jay me uhvatio ponovno odložio na krevet promatrajući me tužnim očima. Kraj njega se pojavio Coby mirnim izrazom lica. Podignula sam obrvu pitajući se što je on ondje radio.

„Daj mu priliku... molim te...“ –rekao mi je.
„U redu!“ –klimnula sam glavom.
„U redu?!“ –uzviknuo je John.
„Nismo završili razgovor. Možeš li nas pustiti same?!“
„Layla... povrijedio te! Kako mu možeš dopustiti da ti se približi?!“
„Molim te?“
„Ne razumijem te!“

Pogledala sam ga tužno. Odmahnuo je glavom, podignuo ruke i izašao iz sobe zalupivši ponovno vratima. Uzdahnula sam, te prislonila ruku na glavu koja mi je pulsirala, a bol postajala sve jača.

„Jesi li dobro?“ –upitao me Jay. „Trebam li pozvati sestru?“

Odmahnula sam glavom. Znala sam da bi mi mogla dati sedative, a tada bih ponovno zaspala. Nisam htjela zaspati; ne sada kad sam ponovno bila kraj njega, kad sam mu ponovno bila u zagrljaju.

„Što želiš od mene, ha, Jay?“ –podignula sam pogled prema njemu.
„Želim da mi objasniš koj' se meni vrag dešava, Layla?!“ –uzdahnuo je.
„Siguran si da želiš znati?“

Pričekao je nekoliko sekundi, te je odgovorio klimnuvši glavom. Uzdahnula sam se. Zgrozila sam se same pomisli da bi me ponovno pogao nazvati luđakinjom, da bi mi ponovno mogao slomiti srce.

„Nemaš pojma kako sam se uplašio kad me Martin nazvao na mobitel, usred noći, da mi javi da si u bolnici!“ –uzdahnuo je.

Pogledala sam u njega. Nikad prije nije imao onako tužan i čudan izraz lica. Vidjelo se po njemu da je govorio istinu.

„Ja...“ –promrmljao je, te uzdahnuo. „Mislio sam da ću te izgubiti!“

Odmahnula sam glavom. Sve mi se ono činilo neistinitim. Mislila sam da sanjam, da sam u raju, ali kad sam podignula ruku, te ju prislonila na njegov obraz... znala sam da ne sanjam i da sam još živa. Podignuo je svoju ruku, te nježno pomilovao moju. Mogla sam osjetiti kako mu je srce ubrzano kucalo.

„Jesi li siguran da želiš znati neke stvari?“ –upitala sam ga.
„Da.“ –odgovorio je.
„Jesi li siguran da me nećeš nazvati luđakinjom?!“
„Žao mi je zbog toga!“
„I treba ti biti žao, Jay!“ –podignula sam glas. „Ja... ti... Nemaš pojma kako si me povrijedio, Jay! Zbog tebe imam noćne more. Sanjam kako odlaziš od mene, govoriš mi da sam luđakinja... To jednostavno nije bilo u redu!“
„Žao mi je...“ –ponovio je drhtavim glasom. „Ali... pokušaj me shvatiti! Ono što si mi rekla me šokiralo. Bio sam prestrašen i nisam znao što se s tobom dogodilo! Nisam znao bih li ti vjerovao ili ne!“
„Coby treba tvoju pomoć da prijeđe na drugu stranu!“ –promrmljala sam nesigurno.
„Ovdje je?“ –upitao je.

Podignula sam zbunjeni pogled u njega. Mislila sam da će mi zanovijetati kako je nemoguće da ga vidim i razne gluposti, ali... izgledao je mirno.

„Da!“ –klimnula sam glavom.
„Reci mu da mi je žao što sam ga plašio svaki dan!“ –Coby se zahihotao.
„Rekao je da mu je žao što te plašio svaki dan!“ –pogledala sam Jaya upitnim izrazom lica.
„Znači... Zbog njega sam mjesec dana mislio da sam sišao s uma?!“
„Žao mi je!“ –zahihotao se ponovno Coby.
„Rekao je da mu je žao!“ –nastavila sam.
„Morao sam to učiniti. Bilo mi je žao što sam te povrijedio, Layla! Htio sam da shvati da nisi luda i da stvarno postoje duhovi.“
„Htio je da shvatiš da postoje duhovi i bilo mu je žao što si me povrijedio zbog njega.“ –pogledala sam onda u Cobya. „Btw. Nisi ti kriv, Coby! To je inače reakcija ljudi samo... Ovo me pogodilo najviše!“
„Oprosti...“ –tiho mi je rekao Jay. „Usput... ovo mi je tako... čudno!“
„Navikneš se s vremenom!“ –slegnula sam ramenima.
„Moraš mu reći koji je pravi razlog zbog čega sam još ovdje!“ –podsjetio me Coby.

Klimnula sam glavom. Nije mi trebao govoriti što da mu kažem jer sam odavno znala zbog čega je on bio ovdje i što sam Jayu trebala reći, ali morala sam skupiti hrabrost da mu to kažem. Znala sam da će biti teško jer nikada nisam pričala s njim o onome što se točno dogodilo kad je Coby umro. Nisam ga željela povrijediti.

„Zašto šutiš?“ –upitao me trgnuvši me iz razmišljanja.
„Ovo će biti bolno, Jay.“ –uzdahnula sam. „Ali doista je potrebno da ti to kažem jer on treba prijeći na drugu stranu!“
„O-Ok...“ –izgovorio je u strahu.
„Coby je još među nama jer ti treba nešto poručiti. Odavno mi je rekao da ti trebam reći kako ti nisi kriv za njegovu smrt i kako bi bilo vrijeme da to prebrodiš!“

Sklonio je pogled u tišini.

„Reci mu da je bio najbolji brat kojeg sam ikada imao!“ –započeo je Coby. „I neka Diani da potrebnu ljubav koju joj ja nisam mogao dati. Reci mu da joj kaže da sam ju volio unatoč tome što to nikada nisam pokazivao!“
„On...“ –uzdahnula sam pokušavajući se ne rasplakati. „On mi je rekao da ti kažem da se brineš za Dianu, da joj kažeš da ju je volio iako joj ti nikada nije pokazao i da si bio najbolji brat kojeg je ikada imao!“
„I jedini brat!“ –nadodao je Jay nasmiješeno.

Vidjela sam suze u njegovim očima. Čvrsto sam uhvatila njegovu ruku, a on je klimnuo glavom u znaku zahvale.

„Moram ići!“ –rekao je Coby. „Vidim svijetlost!““
„Nedostajat ćeš mi!“ –promrmljala sam dignuvši se sa kreveta.
„Bilo mi je drago što smo se upoznali. Šteta što nismo uživo, ali i ovako je dobro!“ –nasmiješio se. „Nedostajat ćeš i ti meni! Molim te, pazi na moga brata i Dianu!“
„Budi siguran da hoću!“

Nasmiješio mi se, te utisnuo jedan hladan poljubac na moje čelo. Uputio je zadnji pogled Jayu, koji ga nažalost nije mogao vidjeti, okrenuo se i ušao u svijetlost te ponovno nestao. Zaklopila sam oči pokušavajući se smiriti dok mi je srce ubrzano kucalo, a suze su klizile niz lice. Nikada se prije nisam vezala toliko za nekog duha uz koje sam čak i provela dobre trenutke. Okrenula sam se prema Jayu koji je sjedio na krevetu i promatrao me.

„Otišao je.“ –promrmljala sam i sjela kraj njega.

Klimnuo je glavom.

„Nemaš pojma kako je ovo ludo izgledalo.“ –uzvratio je tiho. „Nikada prije nisam nešto slično vidio!“
„Kažem ti da se navikneš s vremenom!“
„Helen ja za to znala?“
„Jedina... uz moju mamu i baku!“

Podignuo je obrvu.

„Duga je to priča!“ –pogledala sam u prozor.
„Imam vremena koliko želiš.“ –rekao je. „Ako me ti želiš uz sebe, naravno!“

Pogledala sam ga uzdahnuvši.

„Oprosti mi što sam bio onakav kreten!“ –podragao me po obrazu. „Nedostajala si mi za poludjeti. Mislio sam da ću polujeti bez tebe, vjeruj mi! Nemaš pojma koliko sam puta htio doći kod tebe da popričamo o tome, ali... Nisam imao hrabrosti pogledati te u oči nakon što sam te nazvao luđakinjom. Ja sam se po kući svađao sa nevidljivom osobom... Tko je ovdje luđak?!“

Nasmiješila sam mu se, te prislonila glavu na njegovo čelo.

„Dakle... Opraštaš mi?“ –upitao je tiho.
„Volim te...“ –uzdahnula sam.
„Volim i ja tebe!“ –utisnuo mi je poljubav u usta.

Zadrhtala sam od njegovog dodira i znala sam da tada više ne sanjam, da sam ponovno bila njegova.

Title credit ~ Like you'll never see me again by Alicia Keys