Budilica je zvonila. Pospano sam otvorila oči i na brzinu ugasila melodiju koja mi je odzvanjala u glavi. Ta mi je melodija već išla na živce i namjeravala sam ju promjeniti jer bi mi svakog jutra sinula suluda ideja da bacim mobitel od zid kako bi prestao svirati.

„Dobro jutro, Layla!“ –preda mnom se stvorio Coby.

Proderala sam se te skočila na drugu stranu kreveta jer sam spavala na bračnom. Zahihotao se, a ja sam ga ljutito pogledala. Primjetila sam da mi je gordnji dio pidžame bio otvoren, pa sam prekrila grudi dekom i ljutito ga pogledala. Zakolutao je očima, te mi okrenuo leđa.

„Kao da je to prvi put da ih vidim!“ –uzvratio je. „Zaboravila si da mogu prolaziti kroz zidove i slučajno te promatrati dok se tuširaš?!“
„Coby!“ –proderala sam se.

Uzela sam jastuk, te ga gađala njime, ali naravno, on je bio duh i nije ga ništa pogodilo. Završio je u stolić na kojem sam držala sliku mame, bake i sebe, kad sam još bila mala. Slika je pala na pod i staklo se razbilo. Iskočila sam iz kreveta, te potrčala podignuti okvir sa poda, a onda sam uzdahnula shvativši da se slika nije oštetila. Pogledala sam oko sebe ne bih li slučajno pronašla drugi okvir za sliku. Maknula sam jednu od svojih slika kad sam bila mala i stavila onu svoje obitelji u nju. Podragala sam ju i duboko uzdahnula, te ju stavila natrag na mjesto. Bacila sam se na krevet i zastala gledati zamišljeno u strop.

„Hej, Layla...“ –začula sam Cobyev glas, pa sam zaklopila oči. „Nikada mi nisi ispričala zbog čega živiš sama.“
„Niti ću ti ikada ispričati!“ –otvorila sam jedno oko pogledavši ga, te ga ponovno zatvorila.
„Prijatelji smo.“
„Ne! Poslovni partneri!“
„Uopće nisi fer! Ti sve znaš o meni!“
„Nisi mi nikada rekao da imaš sestru, a bome niti ne znam priču o njoj!“
„E, pa... Nećeš ju ni znati!“
„Vidiš? Ne moraš ni ti znati moj život.“
„Ok, ok... Ali uopće nisi zabavna!“ –frknuo je namrgođeno. „Uostalom, mogli bismo krenuti, ha?“
„Pričekaj da popijem kavu, može?“ –dignula sam se sa kreveta.
„Zašto ne bi mogla popiti kavu s njim?“
„Jer, hello, ne želim da svi čuju stvari koje mu želim reći i da se on dere da sam luđakinja!“
„Neće se izderati da si luđakinja!“

Pogledala sam ga zakolutavši očima. Uspio me nagovoriti da popričam s njegovim bratom o njemu kako bi on uspio napokon prijeći na drugu stranu, u svijetlost. Nisam nikome priznala koliko sam se zapravo toga bojala. Srce bi mi ubrzano kucalo, kao u onom trenutku, kad bih se sjetila da mu moram priznati neke stvari o sebi, neke koje su samo rijetki ljudi poznavali. Duboko sam uzdahnula, te otvorila vrata sobe.

***

Vozila sam se ulicama, te nesigurno gledala oko sebe. Trebala sam otići u Policijsku Upravu provjeriti da li se Jay ondje nalazio. Iskreno sam se nadala da ga nije bilo ondje. Bojala sam se susreta s njim. Coby je sjedio na suvozačevom sjedalu, te me svako toliko ispitivao o nekim glupostima zbog čega bih mu ja govorila da zašuti. Nisam htjela ispasti luđakinja koja priča sama sa sobom u automobilu.

„Pomozi!“ –iznenada se duh nepoznate žene pojavila na stražnjem sjedalu mog automobila.

Malo sam skrenula u drugu traku. Automobili su mi zatrubili, pa sam se šokirano vratila natrag na svoju stranu ceste.

„Koj' vrag...“ –pogledala sam u ogledalce.

Mlada žena još je sjedila na istom mjestu. Njene su usne bile plavkaste, a lice blijedo. Promatrala me svojim zelenim očima dok joj je plava kosa izgledala zaleđeno. Pretpostavila sam da je preminula od hladnoće. Snijeg je u zadnje vrijeme previše padao i puno je beskučnika umiralo zbog toga što se nisu imali kamo skloniti.

„Nemamo vremena za tebe zato nestani!“ –Coby joj je namrgođeno mahnuo rukom.
„Moja će beba umrijeti ako mi ne pomogneš. Molim te, moraš ju spasiti!“ –rekla mi je.
„Ti ćeš čekati, Coby!“ –rekla sam mu, a on me ljutito promatrao. „Gdje se nalazi?“

***

Trčala sam ulicama koje su bile pune beskučnika. Grijali su se kraj bačvama koje su uspjeli zapaliti nečime. Neki su sjedili na podu, pušili cigarete i drhtali od straha pokušavajući se ugrijati. Promatrala su me pokušavajući shvatiti zbog čega sam se ondje nalazila. Nitko nikada nije prolazio onuda osim njih. One ulice su nazivali Izgubljenim gradom jer se nitko nije brinuo za njih, nitko ih nije tražio i nitko nikada nije znao kad bi netko od njih preminuo. Ja sam često prolazila njihovim “gradom“ kad bi nekome od njih morala pomagati, a onda sam odjednom prestala jer se više nisam mogla baviti time. Dogodio se okromni preokret u mome životu zbog kojeg sam totalno zapostavila svoj posao.

„Požuri se. Vrijeme istiće!“ –rekla mi je žena.
„U ovo sam vrijeme mogao uživati negdje u Raju!“ –frknuo je Coby.
„Joj, Coby, daj začepi!“ –proderala sam se na njega.

Zakolutao je očima i nestao. Odmahnula sam glavom jer nisam mogla vjerovati da je mislio samo na sebe dok sam pokušavala pronaći dijete što sam brže mogla jer je svaka sekunda mogla biti presudna. Otvorila sam željezna vrata, te se spustila niz stepenice. Ugledala sam mrtvo žensko tijelo, a u njenom naručju bebu zagrnutu u debelim dekama koje su joj vjerojatno spašavale život. Podignula sam ju, te istrčala iz one ledene prostorije provjeravajući da li još ono maleno srce kuca.

Nekoliko dana kasnije...

Plesala sam na pozornici ne razmišljajući o ničemu. Uživala sam u svakom koraku, te se pravila da sam potpuno sama unatoč tome što sam znala da je cijelo kazalište bilo puno. Došao je dan predstave Labuđeg jezera za kojeg smo se svi podosta spremali. Bila sam jako uzbuđena kad sam promatrala koliko je ljudi sjedilo u onoj velikoj prostoriji, ali trema je nestala kad sam se opustila, te izašla pred svima. Morala sam se praviti da sam samo ja ondje, da sam na treninzima kako ne bih pogriješila u koracima. S lakočom sam se vrtila po plesnom podiju, te hodala na prstima, a onda mi je partner približio i zajedno smo kretali po pozornici. Polako i nježno me podizao u zrak, vrtio...

***

Nisam mogla opisati osjećaj kojeg sam osjećala kad sam se poklonila publici zajedno sa ostalim balerinama i baletanima. Gosti su se dizali na noge, pljeskali i žviždali mi. Nikad se prije nisam osjećala onako odlično, savršeno, predobro. Bila sam toliko sretna da sam poželjela skočiti u zrak. Još jednom sam im se poklonila, te izašla sa pozornice.

„Bila si odlična!“ –trenerica me snažno zagrila.

Osobe koje su se ondje nalazile počele su pljeskati. Zahvalila sam im se, te se nasmiješila. Krenula sam prema svojoj svlačionici jer sam se trebala preodjenuti. Morala sam skinuti odoru za balerine i obući nešto ugodnije. Srce mi je ubrzano kucalo kad sam shvatila što se zapravo dogodilo. Trnci su me prolazili kad sam razmišljala o pljesku koje sam dobila. Nikada nisam bila onako uzbuđena i sretna.

Ušla sam u svlačionicu koja je bila namjenjena samo meni, te zatvorila vrata. Odmah sam skinula odjeću sa sebe i stavila je u kutiju u kojoj je bilo prljavo rublje. Potražila sam po torbi odjeću koju sam namjeravala obući nakon plesa, a kad sam se spremila sjela sam pred ogledalo, te si lagano obrisala šminku sa lica. Primjetila sam kako mi osmijeh nije silazio s lica. Bila sam oduševljena i toliko sretna da jednostavno nisam mogla maknuti onaj izraz lica.

Netko je pokucao na vrata u onom trenutku, pa sam se okrenula prema njima.

„Naprijed!“ –uzviknula sam.

Primjetila sam da se teško otvaraju, a unutra je onda provirila Diana.

„Diana!“ –nasmiješila sam se.
„Došla sam vam dati ovaj buket cvijeća.“ –približila mi se sa predivnim buketom crvenih ruža.
„O, hvala!“ –utisnula sam joj poljubac u obraz.

Nasmiješila mi se veselo. Primjetila sam da su joj rumeni obrazi nestali, a to je značilo da je nestala i sramežljivost. Vidjela sam da da se među ružama nalazila porukica. Podignula sam obrvu, te ju pročitala. Pisalo je: Nadam se da ćeš mi moći oprostiti što sam bio onakav kreten! Bila si odlična. Jay“. Osmijeh mi se razvukao od uha do uha. Stavila sam buket na stolić, dignula se sa stolice, te krenula prema zatvorenim vratima, a otvorivši ih ugledala sam Jaya kako gleda u pod i lagano lupka od pod. Bio je nagnut na zid, te je držao ruke u džepovima kožne jakne. Nagnula sam se na vrata, a onda me primjetio. Nasmiješio mi se, a ja sam mu uzvratila.

„Morao sam seku dovesti.“ –promrmljao je gledajući oko sebe. „Ovaj... da... nadam se...“

Približila sam mu se i utisnula mu poljubac u obraz. Srce mi je ubrzano zakucalo zbog onoga, ali imala sam osjećaj da to trebam učiniti; htjela sam ga poljubiti u obraz.

„Možeš li mi dati nekoliko sekundi vremena da se spremim, pa da odemo na piće?“ –upitala sam ga.
„Oh, da... Uzmi si koliko god vremena poželiš!“ –nacerio se.

Ponovno sam mu se nasmiješila, a onda zakoračila u svlačionicu samo zaklopivši vratima. Njegova me sestra pogledala osmijehom na licu. Uzvratila sam joj, te sjela ponovno ispred ogledala kako bih se našminkala.

***

Sjedili smo u kafiću koji se nalazio odmah blizu kazališta. Promatrala sam Dianu koja se igrala sa ostalom djecom u igraonici u hodniku kafića. Bila je preslatka i bilo mi je neopisivo drago što sam ju vidjela nasmiješeno i druželjubivu. Bila je dosta povučena djevojčica kad sam ju vidjela prvi put, ali sve se promjenilo kad sam zamolila cure koje sam učila balet da se druže s njom kako se ne bi osjećala usamljeno. Pogledala sam onda u Jaya koji me promatrao osmijehom na licu.

„Zašto mi nikada nisi rekao da imaš sestru?“ –upitala sam ga sa zanimanjem, a onda popila gutljaj svog cappuccina.
„Nikada nisi pitala.“ –nasmiješeno je odgovorio. „Usput, ona mi je polusestra!“
„Polusestra? To objašnjava to što imate različita prezimena.“
„Tata mi je poginuo u avionskoj nesreći prije sedam godina. Mama se preudala godinu dana nakon njegove smrti što je užasno pogodilo moga brata, a onda se Diana rodila!“
„Imaš i brata?“ –pravila sam se da ne znam ništa o tome.

Kraj mene se pojavio Coby.

„Reci mu!“ –uzvratio je.

Prostrijelila sam ga pogledom jer nisam namjeravala prekinuti ovaj razgovor. Nikada prije nismo pričali o takvim stvarima i htjela sam znati puno više o njemu; nešto o čemu prije nisam čula.

„Da.“ –promrmljao je, te pogledao u drugom smjeru. „Nažalost... njega više nema! Preminuo je nedavno.“
„Jako mi je žao.“ –rekla sam mu.

I bilo mi je žao. Vidjela sam tugu u njegovim očima, a i njegov izraz lica je to pokazivao.

„Sjećaš li se kad si me pitao kako to da radim?“ –uzvratila sam.

Potvrdio je klimnuvši glavom. U onom sam mu trenutku odlučila ispričati skoro cijelu priču o mome životu. Smatrala sam da nije u redu da on meni svoju ispriča, a da ja šutim o tome.

„To je zato što nemam nikoga.“ –uzdahnula sam i pogledala u drugu stranu. „Tatu nikada nisam upoznala. Mama je zatrudnila dosta mlada i on je nestao nakon što mu je rekla da čeka bebu. Živjela sam sa bakom i mamom otkad znam za sebe. Baka je ona umrla kad sam ja imala deset godina, a mama je doživjela nesreću kad mi je bilo petnaest. Živjela sam neko vrijeme u domu, a inače, kad ti je osamnaest više ne možeš ostati ondje. Na svu sreću, mama mi je pustila stan i imala sam gdje živjeti, ali eto... moram raditi kako bih preživljavala!“

Promatrao me šokiranim pogledom, a usta su mu bila oblikovana u slovo o. Sklonila sam pogled na djecu koja su se igrala na malenom igralištu. Iznenada sam osjetila dodir. Okrenula sam se, te ugledala Jayevu ruku na svoju.

„Da sam znao za to što si proživjela... šutio bih!“ –rekao je gledajući me ravno u oči.
„Imala sam želju ispričati ti nešto više o sebi kad si mi ti rekao o svome bratu.“ –uzvratila sam. „Ne volim previše pričati o tome. Rijetki ljudi znaju!“
„Braco...“ –kraj nas se pojavila Diana.

Pogledao ju je.

„Meni se spava.“ –pospano je trljala oči.
„Vrijeme joj je za spavanje!“ –pogledala sam na mobitel. „Devet je sati odavno prošlo!“
„Mama neće znati da je bila duže vani!“ –nasmiješio se zločesto, a ja sam nakrivila glavu. „S mužem je otišla na put, pa se ja brinem za nju do sutra ujutro.“
„Ipak bi joj bilo vrijeme za spavanje!“ –dignula sam se sa stolice, te krenula prema računu.
„Ja častim!“ –uzeo ga je, a prije nego sam ja uspjela nešto reći nestao je odandje.

Frknula sam i odmahnula glavom, te stavila Dianu kaput. Promatrala me pospano, te svako toliko protrljala oči. Obukla sam i ja svoju jaknu, a Jay je podignuo sestru u zrak znajući da je bila previše pospana da bi sama hodala. Otvorila sam vrata kafića, a on mi se nasmiješio. Laganim smo hodom odlazili prema parkiralištu na kojem smo se parkirali dok je Diana spavala u njegovom zagrljaju.

„Pročitala sam neki dan u novinama za dječaka kojeg je neka djevojka donijela u bolnicu. Je li dobro beba?“ –upitala sam zainteresirano.
„Beba je odlično. Imao je sreće što ga je ta nepoznata cura dovela na vrijeme.“ –odgovorio je tiho kako ne bi probudio sekicu. „Ali nigdje ne možemo naći tu curu! Našli smo mamu djeteta mrtvu, obavjestili njenu obitelj koja se sada brine za bebu, a ona je cura... fantom. Nemoguće je kako ju je nemoguće pronaći!“

Zahihotala sam se. Pustila sam bebu glavnoj medicinskoj sestri i kad se udaljila sa djetetom smatrala sam da nije bilo potrebno da se nalazim ondje. Njegova je majka prošla kroz svijetlost, on je trebao biti dobro jer su se doktori trebali pobrinuti za njega i moj je posao ondje bio gotov.

„Čekaj malo...“- zastala sam, a i on također. „Zašto tražite curu kad je dijete dobro?“
„Njegova obitelj joj se želi zahvaliti.“
„Očito njoj to nije bitno. Vjerojatno joj je drago što je spasila bebu!“
„Vjerojatno.“
„Ups!“ –uzvratila sam gledajući oko sebe.

Primjetila sam da je moj auto parkiran u potpuno drugom smjeru i da sam se nalazila kraj Jayevog Jeepa. Nasmiješila sam se sama sebi, te pogledala u njega kako se brine za sestru. Stavio je oprezno Dianu na stražnje sjedalo, te ju pokrio svojom jaknom. Zatvorio je vrata polako kako ju ne bi probudio udarcem, a onda se okrenuo prema meni.

„Moje auto je na drugu stranu.“ –zahihotala sam se. „Trebala bih ići. Vrijeme postaje sve gore!“
„Da.“ –klimnuo je glavom nasmiješeno.
„Onda... vidimo se!“ –prošla sam rukom kroz kosu, te pogledala oko sebe.
„Vidimo se!“

Okrenula sam se i udaljila od njegovog automobila.

„Hej, Jay!“ –okrenula sam se prema njemu.

Primjetila sam da stoji i dalje na mjestu na kojem sam ga pustila.

„Žao mi je što sam bila gadura prema tebi.“ –uzdahnula sam. „I... nikada mi nisi smetao!“
„Vidimo se sutra, ok?“ –nasmiješio mi se.

Uzvratila sam mu osmijeh. Bila sam sretna što mi je oprostio. Mahnula sam mu, a on je otvorio vrata automobila i namignuvši se smjestio na sjedalo. Nasmiješeno sam koračala praznbim i tihim parkiralištem dok je sniježilo, a pokoji se zvuk automobila čuo iz daljine. Otvorila sam vrata Mustanga i primjetila Cobya na suvozačevom sjedalu.

„Hvala ti što si mi pomogla.“ –zakolutao je očima.
„Nisi valjda ljut na mene?“ –zbunjeno sam ga pogledala.

Odmahnuo je glavom i nestao dok sam ja pokušavala shvatiti gdje je otišao. Uzdahnula sam i upalila motor. Znala sam da sam pogriješila što nisam popričala s Jayevom o Cobyu, ali nisam bila spremna za to. Coby je bio bjesan na mene i razumjela sam da je imao potpuno pravo na to, ali trebao je i on mene razumijeti. Uvijek sam razmišljalao drugima, pomagala im, a sebe zapostavljala i bilo je vrijeme da počnem razmišljati i o svome životu.

Title credit ~ Jungle Drum by Emilia Torrini