Budilica je odzvanjala u mojoj glavi. Pospano sam otvorila oči i ugasila alarm mobitela, te duboko uzdahnula. Okrenula sam se na leđa i istegnula, a onda zastala još malo ležati i uživati unatoč tome što sam za sat vremena trebala biti na posao. Najgore od svega jest što sam morala raditi u subotu ujutro, što mi nikako nije pasalo, ali to je značilo da sam mogla uživati navečer sa prijateljicama, kao što smo se danima dogovarale.

Dignula sam se iz kreveta kad sam primjetila da je sedam sati prošlo. Na svu sreću, večer prije sam izabrala što bih mogla obući kako se ne bih trebala živcirati ujutro, pa sam izašla iz sobe i otišla se istuširati kako bih se razbudila. Nisam bila neki ljubitelj kave rano ujutro. Neki su govorili da je to najbrži način za buđenje, a ja sam smatrala da je to tuširanje. Skinula sam odjeću i bacila ju u veš mašinu, te zakoračila u tuš kabinu. Po meni, ništa nije bilo bolje od ugodnog tuširanja.

Nije mi trebalo dugo da se spremim unatoč tome što sam obožavala duga tuširanja, ali samo kad mi se nigdje nije žurilo, a onog sam jutra htjela doći na vrijeme na posao. Našminakala sam se, te ispeglala kosu. Izašla sam iz kupatila i krenula po kaput kojeg sam ostavila u dnevnom boravku kad sam ugledala da ondje sjedi duh nepoznatog dečka.

„Hej!“ –proderala sam se. „Tko ti je rekao da možeš samo tako ulaziti u moju kuću?“
„Nitko.“ –slegnuo je ramenima.

Uzdahnula sam i sjela na trosjed, te pogledala u njega. Bilo je vrijeme da se napokon suočimo, a bilo je očito da njemu više nije bilo do zafrkancije. Znala sam da je htio nešto od mene i imala sam namjeru otkriti što to kako bi me napokon pustio na miru.

„Znaš li ti da si mrtav?“ –upitala sam ga.
„Ne. Ja sam hodajući zombi!“ –zakolutao je očima. „Mrtav sam već sedam mjeseci!“
„To je dobro znati!“

Zbunjeno me pogledao.

„Mislim... Dobro je znati da znaš da si mrtav kako ne bih gubila vrijeme u uvjeravanju te da više nisi živ!“ –promrmljala sam na brzinu. „Kako bih ti mogla pomoći?“
„Već mi pomažeš.“ –rekao je.

Podignula sam obrvu pokušavajući shvatiti o čemu on priča, kako sam ja to njemu mogla pomoći kad smo tek tada počeli pričati, nakon što me tjednima pratio u tišini.

„Kako se zoveš?“ –upitala sam, a kasnije se namjeravala vratiti na pitanja koja su mi se vratila po glavi.
„Coby... Harold!“ –progovorio je.
„Harold, Harold... Harold...“ –razmišljala sam si. „Zašto mi se to prezime činilo vrlo poznatim?!“
„Poznaješ moga brata.“ –nastavio je.
„Brata?“ –pogledala sam ga zbunjeno. „JAY?!“

Klimnuo je glavom i nasmiješio mi se. Šokirano sam gledala ispred sebe jer doista nisam mogla vjerovati da je ovaj mrtav dečko bio Jayev brat. Nisu bili slični po ničemu, a i Jay mi nikada nije spomenuo da je imao brata koji je preminuo. Uostalom, nisam niti ja njemu spomenula neke stvari, pa mi nije trebalo biti čudno, ali ono me doista šokiralo. Coby mi se samo smiješkao, a onda iznenada nestao.

„Hej...“ –uzviknula sam.

Pogledala sam na zidni sat shvativši da je bilo vrijeme da izađem iz kuće jer sam mogla zakasniti na posao, što mi nikako ne bi odgovaralo. Podignula sam torbicu sa trosjeda i kaput, te istrčala niz hodnik. Otvorila sam ulazna vrata, zaključala i potrčala niz stepenice što sam brže mogla. Ugledala sam još nekoliko duhova ispred kuće. Pričali su istovremeno, pa nisam razumijela što su mi željeli reći, ali pretpostavljala sam da su tražili moju pomoć. Nisam im ništa odgovorila več sam nastavljala trčati prema automobilu pišući poruku Helen.

***

Stajala sam iza šanka i gledala ispred sebe. Annalise me natjerala da obavljam posao iza šanka jer je primjetila da nisam bila koncentrirana na posao, neprestano su mi stvari padale na pod i ljutila se na goste koji bi mi nešto nabacivali. Duboko sam uzdahnula gledajući i dalje ispred sebe. Nisam mogla vjerovati da sam vjerojatno trebala pomoći Jayevom bratu da prijeđe na drugu stranu unatoč tome što sam ga pokušavala držati podalje od moje najveće tajne. Nisam htjela da me gleda kao luđakinju. Toga sam se najviše bojala. Nisam znala zbog čega sam razmišljala o tome, ali... sviđao mi se Jay.

Zvonce na vratima mi je odvratilo misli. Ugledala sam Helen. Nasmiješila mi se, te sjela ispred mene, na barsku stolicu.

„Došla sam što sam prije mogla. Imala sam snimanje!“ –objasnila mi je. „Što je bilo toliko važno?“
„Otkrila sam tko je dečko koji me prati.“
„A da?! Tko je?“
„Jayev brat...“

Oblikovala je usta u slovo o i u tišini me promatrala. Uzdahnula sam i nagnula glavu na šank.

„Što je bilo?“ –upitala me zbunjeno.
„Odustajem od svog usranog života, Helen.“ –pogledala sam ju sa suzama u oči.
„Zašto?!“ –zahihotala se.
„Zašto?! ZAŠTO?!?!“ –povisila sam ton, a onda uzdahnula. „Tebi je sve lako u životu, Helen! Ti imaš normalan život. Imaš roditelje, brata, slobodno vrijeme, baviš se nečime što voliš, dečki sline za tobom, a ja... ja sam obična luđakinja!“
„Layla, nemoj...“ –poželjela je nešto reći, ali prekinula sam ju.

Odmahnula sam glavom i potrčala prema WC-ima znajući da ću se rasplakati. Zaključala sam se u jedno od kabina, te sjela na zatvorenu školjku za WC i zarila glavu među ruke jecajući.

„Sve što sam ikada tražila jest biti normalna!“ –govorila sam. „Zar je bilo tako teško prijuštiti mi normalniji život?!“
„Layla!“ –dozivala me Helen. „Izađi, molim te!“

Šutjela sam.

„Nisi luđakinja!“ –nastavila je. „Ti si moja najbolja prijateljica koju volim poput sestre i... ako te netko voli, neka te voli ovakvu kakvu jesi!“
„Ne znaš kako mi je, Helen!“ –uzdahnula sam.
„Vjerujem da se osjećaš loše, ali...“ –zaopočela je. „Daj, prestani plakati i izađi! Jay je došao u kafić sa prijateljima i mislim da ne bi voljela da te vidi crvenih očiju.“
„U kafiću je?!“ –šokirano sam pogledala u išarana vrata.
„Da.“
„Sranje, sranje, sranje... Ne mogu dopustiti da me vidi ovakvu! Što kažeš da odem doma?!“
„Zašto bi trebala bježati, glupačo jedna?!“
„Ne može me vidjeti crvenih očiju!“
„Zato se smiri i prestani plakati. Moraš odraditi smjenu do kraja! Možeš izdržati još pola sata. Možeš ti to!“
„Mogu ja to, mogu ja to!“ –podrila sam samu sebe.

Duboko sam uzdahnula prije nego sam otvorila vrata kabine. Helen mi se nasmiješila, te dodala nekoliko šminki koje bi bi mogle prekriti suzne oči ili sam se barem nadala da hoće. Izašla je vani kako bih se spremila na brzinu. Imala je pravo. Morala sam izdržati kraj smjene. Duboko sam uzdahnula prije nego sam odlučila otvoriti vrata. Ugledala sam Jaya u daljini. Sjedio je kraj prozora gdje smo prije tjedan dana sjedili. Spustila sam pogled i požurila k Helen koja je polako pijala kavu listajući modni časopis. Stavila sam joj šminku na časopis i ponovno pogledala u Jayevu stranu nadajući se da me neće primjetiti. Sklonila sam pogled i uzdahnula.

„Nemoj biti tužna, ok?“ –uzvratila je.

Klimnula sam glavom.

„O čemu razmišljaš?“ –upitala me.
„Morat ću mu reći za brata, Helen.“ –uzdahnula sam i odmahnula glavom. „Prokleta sam osoba jer moram pomagati duhovima da prijeđu na drugu stranu. Pitam se zbog čega duh njegovog brata nije mogao pronaći neku drugu luđakinju nego je baš mene morao izabrati! Proklet bio!“
„Layla, morat ćeš mu pomoći.“
„Izgubit ću Jaya...“
„Zar ti se toliko sviđa?“

Slegnula sam ramenima i pogledala u njega. Smijao se sa prijateljima i uživao. Nisam mnogo stvari znala o njemu, zapravo, nisam znala skoro ništa, samo nekoliko sitnica, ali... i dalje me nešto privlačilo kod njega. Pogledala sam u Helen koja me promatrala upitnim izrazom lica čekajući da joj odgovorim na pitanje. Klimnula sam glavom i uzdahnula.

„Ako mu je stalo do tebe...“ –pogledala je u njega, a onda ponovno u mene. „Zavoljet će te ovakvu kakvu jesi. Ako te ne zavoli, to znaći da te nije vrijedan!“
„Ne želim riskirati!“ –spustila sam pogled.

Poželjela je nešto reći, ali začule smo zvono njenog mobitela. Izvukla ga je iz torbice, te se dignula sa barske stolice. Pretpostavila sam da ju je netko iz modne agencije nazvao. Svaki put bi se udaljila od društva kako bi na miru mogla pričati s njima. Mahala je rukom u zrak i puhala dok sam ju ja promatrala, a onda odlučila skloniti pogled. Naravno, pobjegao mi je prema Jayu, što nipošto nisam željela, ali mozak i srce mi nisu razmišljali.

„Kako je moguće da ti se svidi osoba o kojoj znaš samo dvije – tri sitnice?!“ –upitala sam se, te frknuvši nagnula glavu na ruku gledajući ispred sebe.

Primjetila sam Cobya u daljini, na trotoaru, preko puta kafića. Gledao je u mene dok su ljudi prolazili kroz njega ni ne shvačajući da se ondje nalazio duh. Primjetila sam po lišću, vrečicama i raznim stvarima koje su letjele po zraku da se jačina vjetra pogoršala, a iznenada sam ugledala crnu limuzinu ispred kafića.

„Hej, moram te pozdraviti. Nazvali su me da moram još snimati!“ –Helen mi se približila zakolutavši očima.
„U redu. Čujemo se za večeras?“ –upitala sam ju.

Klimnula je glavom, te uzela svoje stvari sa šanka i istrčala iz kafića. Osjećala sam se usamljeno u onom trenutku. Nisam znala kako bih se mogla pozabaviti nečim drugom osim razmišljanju o Jayu. Pogledala sam na sat i shvatila da nedostaje samo nekoliko minuta do kraja moje smijene. Mahnula sam Annalise koja je samo klimnula glavom. Sama sam bila u jutarnjoj smijenu, a Annalise je morala ostati popodne. Kad bi se to desilo, dolazila bi ranije na posao kako bi mi pomogla.

Išla sam u garderobu spremiti se za odlazak kod kuće. Mislila sam se izležavati cijeli dan sve dok nije bilo vrijeme za spremanje za večernji izlazak. Čim sam obukla kaput, izašla sam iz one malene prostorije, te krenula prema vratima. Još sam jednom pogledala u Jayevom smjeru i činilo mi se kao da me nije ni primjetio onog dana, što mi je potpuno odgovaralo jer nisam znala kako bih se ponašala prema njemu nakon što sam doznala da bih mu trebala reći da sam luđakinja koja vidi njegovog mrtvog brata. Otvorila sam vrata uzdahnuvši, te izašla na hladan zrak. Pogledala sam s lijeve i desne strane ceste, te laganim hodom prešla pješački prijelaz primjetivši da nema niti jednog automobila u blizini.

„Layla!“ –muški me glas zaustavio na trotoaru.

Okrenula sam se i ugledala Jaya sa druge strane. Srce mi je ubrzano zakucalo. Nisam se mogla praviti da ga nisam čula niti vidjela jer sam se okrenula i morala sam ga pričekati, te vidjeti što je želio od mene, a to sam najmanje htjela u onom trenutku. Spustila sam pogled shvativši da prelazi cestu i da će mi se uskoro približiti. Kad sam ugledala njegovu patike ispred sebe, podignula sam pogled i pogledala ga duboko u oči, a tada su mi se otkucaji srca ubrzali. Imala sam osjećaj da ih osjećam po cijelom tijelu.

„Trebao si nešto?“ –upitala sam.
„Primjetio sam da si tužna.“ –promrmljao je. „Je li sve u redu?“
„Aha.“
„Ne izgledaš mi baš najbolje. Netko te povrijedio, uvrijedio?“
„Ne. Sve je u redu!“
„Sigurno mi ne lažeš?“
„Da, Jay!“ –proderala sam se. „SVE JE U REDU!“

Podignuo je obrvu, a ja sam spustila pogled, te potrčala od njega. Suze su mi proklizile niz lice.

„Prokletstvo!“ –rekla sam u sebi. „Završit ću kao baka i mama. Bit ću sama do kraja života zbog ove proklete moči!“

Jedva sam otključala vrata Mustanga jer su mi ruke drhtale od nervoze, očaja. Sjela sam na vozačevo sjedalo, te upalila motor zalupivši vratima. Primjetila sam preko retrovizora da je Jay i dalje stajao na mjestu gdje sam ga napustila. Izašla sam iz parkirala i krenula drugom cestom prema kuću. Nisam ni željela proći kraj njega kako ga slučajno ne bih vidjela.

Title credit ~ Give a little bit by Goo Goo Dolls