„Žao mi je, Coby.“ –uzdahnula sam. „Tvoj me brat ne želi vidjeti!“
„Moraš popričati s njim!“ –hodao je gore – dolje po mom dnevnom boravku.

Odmahnula sam glavom, uzdahnula te se nagnula na trosjed. Ponavljala sam da mu ne mogu više pomoći jer me Jay jednostavno više nije želio kraj sebe, a nisam mu zamjerila jer sam si sama bila kriva za to. Bila sam glupa i bezobrazna prema njemu i bilo je normalno da je pomislio svakakve gluposti, ali bilo mi je užasno žao što mi nije dao priliku da mu objasnim neke stvari. Zaklopila sam oči i pokušavala se opustiti, ali nisam mogla.

„Layla, moraš mi pomoći!“ –uzviknuo je Coby.
„Pokušala sam popričati s njim, ali ne želi me vidjeti!“ –ljutito sam se dignula sa trosjeda. „Zamisli kako je onda meni, Coby!“
„Ti nisi mrtva!“
„Imaš pravo, nisam, ali sam jedna velika luđakinja i mrzim samu sebe jer vidim tebe i ostale duhove!“

Namrgođeno me pogledao, a ja sam frknula i ljutito skrenula pogled u drugu stranu. Krenula sam prema terasi, otvorila ju i izašla na svijež i hladan zrak. Čim sam uzdahnula, primjetila sam bijeli zrak kako izlazi iz mojih usta. Bilo mi je hladno, ali nisam htjela otići po majicu u dnevni boravak. Promatrala sam grad po noći. Sve je bilo osvijetljeno zbog upaljenih svijetala u prostorijama raznih kuća, noćnih lampi po ulicama, svijetla kafića... Često sam znala izaći na terasu i promatrati grad. Voljela sam kako je izgledao preko noći. Sve je bilo šarenije i življe. Živcirali su me automobili koji su nestrpljivo prolazili cestama, te trubili osobama koje su vozile ispred njih. Žurili su se. Svi su se uvijek negdje žurili.

„Coby...“ –uzviknula sam.
„Molim?“ –stvorio se kraj mene.
„Ja idem na posao. U slučaju da vidim Jaya, pokušat ću popričati s njim, ali ne garantiram ti ništa!“
„Hvala!“

Vidjela sam koliko je sretan zbog toga. Nasmiješila sam mu se i ja dok sam oblačila kaput. Podignula sam torbicu sa trosjeda, te krenula prema vratima gasivši svijetla gdje god prolazila. Otvorila sam ulazna vrata i ugasila zadnje svijetlo, te ih zaključala. Spuštala sam se niz stepenice pjevušeći pjesmicu koju sam čula na televiziji prije nego me Coby nije prekinuo svojim dolaskom. Često je znao dolaziti kod mene i dosađivati mi kako bih mu što prije pomogla, ali nije shvačao da ja nemam previše vremena. Spremala sam se i za Božićni nastup u kojem sam ja bila glavna plesačica i to mi je najviše vremena oduzimalo uz posao i školu.

Otvorivši glavna vrata zgrade primjetila sam sniježne pahuljice kako padaju s neba. Osmijeh mi se razvukao od uha do uha, a tada sam odlučila da ću se prošetati do kafića jer mi nije dugo trebalo do njega. Voljela sam pješačiti kad mi se nigdje nije žurilo, a s obzirom da je bila nedjelja nisam imala što raditi. Bila sam vesela i sretna što je snijeg počeo padati. Čekala sam ga i čekala, te napokon dočekala. Svaki put kad bi pao postala bih ponovno dijete zajedno s Helen. Odlazile bismo ondje gdje bi bilo najviše snijega, skakale po njemu, kotrljale se, grudale i radile snijegoviće, te anđele. Osmijeh mi se pojavio na licu kad sam se toga sjedila. Jedva sam čekala da dođem na posao kako bih ju nazvala i javila joj da se pojavi nakon deset kako bismo se ponovno išle zabavljati na uobičajenom mjestu. Nedostajali su mi ti trenutci jer sam naglo trebala narasti unatoč tome što nikako nisam htjela, ali morala sam se usredotočiti na... život.

***

Sjedila sam za šankom i čitala novine. Nismo imali previše posla Annalise i ja one večeri jer je vani bilo hladno, sniježilo je, pa su ljudi rađe ostajali doma u toplome, što meni nikako nije smetalo. Voljela sam imati manje posla i uživati jer bismo tada mogle zatvoriti prije kafić i otići kod kuće, a to sam najviše željela. U onom sam trenutku željela biti u dnevnom boravku stana u kojem sam živjela sa bakom i mamom s upaljenim kaminom i gledati televiziju. Škola je na svu sreću bila gotova i imali smo zimske praznike, pa se nisam trebala brinuti za učenje. Nekim čudom sam prošla sve predmete unatoč tome što sam više radila druge stvari, ali nisam se žalila.

Zvonce na vratima se oglasilo. Podignula sam pogled i primjetila sumnjivom muškarca kako ulazi.

„Layla...“ –kraj mene se pojavio Coby.

Pogledala sam u njega krajičkom oka i klimnula.

„Pazi se, ok?“ –uzvratio je.
„Zašto?“ –promrmljala sam tiho.
„Ne čini mi se da je neki dobar lik.“
„Znam. Niti meni!“
„Možda bi bilo najbolje da pozoveš policiju.“
„I što da im kažem?!“ –zakolutala sam očima. „Bok, neki čudan muškarac je ušao u kafić. Ne, g. policajče, nije nam ništa napravio, samo je... čudan. Mislim da bi pomislili da sam budala!“
„Daj mi novac, curo!“ –iznenada sam primjetila pištolj uperen u moju glavu.

Srce mi je ubrzano kucalo dok sam šokirano gledala u njega. Nikad prije nisam bila toliko blizu smrti niti mi je itko ikada uperio pištolj u glavu. Krajičkom oka sam primjetila Annalise koja je blokirano stajala na mjestu. Nekoliko ljudi je istrčalo iz kafića, a iz njenih je ruku pala tacna na pod. Razbilo se sve što je stajalo u njoj i udarci su odjekivali praznom prostorijom. Muškarac koji je držao pištolj uperio ga je u Annalise, a ona je prekrila rukama lice. Ponovno je pogledao u mene. Ukipljeno sam gledala u njegove tamne oči. Vidjela sam mržnju, bjes... Znala sam da će pištolj zapucati ako ga ne poslušam, ali nisam se mogla natjerati da pomaknem ruke i izvadim novac iz kase.

„Vadi novac!!!“ –proderao se.
„Ok, ok...“ –poskočila sam od straha, te se trgnula.

Potražila sam ključeve kase i drhtajući ju pokušala otvoriti, ali nisam se mogla sjetiti koji su bili pravi ključevi. Primjetila sam da je nepoznati strašni muškarac gubio živce i bojala sam se da se neću spasiti ako tako nastavim. Primjetila sam kako se policijski automobili zaustavljaju ispred kafića i osjetila sam olakšanje znajući da bi sve moglo biti gotovo uskoro.

„Annalise, sagni se!“ –proderala sam se, te se spustila na pod prekrivši rukama glavu.

Čula sam nekoliko pucnjeva i udarac, ali nisam se imala snage dignuti sa poda i pogledati što se dogodilo. Čula sam korake. Drhtala sam od straha ne znajući što bi moglo biti sa mnom za nekoliko sekundi. Koraci su bili sve brži i brži, te bliži meni.

„Layla!“ –osjetila sam olakšanje kad sam čula Jayev glas.

Podignula sam pogled i ugledala ga kako čuči kraj mene. Približila sam mu i snažno ga zagrlila zajecajući. Bila sam presretna što je bio ondje.

„Jesi li ozlijeđena?“ –upitao me.

Odmahnula sam glavom.

„Dođi!“ –podignuo me lagano sa poda.

Nisam ga ispuštala iz zagrljaja dok smo se udaljavali od šanka. Pogledala sam prema muškarcu koji mi je prijetio. Ležao je u lokvi krvi na podu dok je njegov duh stajao kraj njega.

„Nemoj gledati!“ –Jay me okrenuo prema sebi.

Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula. Kad smo izašli iz kafića primjetila sam kako se dosta ljudi okupilo u blizini kafića. Hitna je pomoć pregledavala Annalise. Razgovarali su s njom dok je klimala glavom, a ja sam se nisam mogla odvojiti od Jaya.

„Gospođice, moramo vas pregledati!“ –približio mi se bolničar.

Pogledala sam nesigurno u Jaya, a on je klimnuo glavom. Ispustila sam ga, te pošla sa medicinarom do kombija Hitne pomoći u kojem je sjedila Annalise. Nasmiješila mi se. Vidjela sam joj suze u očima. Izgledala je prestrašeno, a znala sam da sam i ja bila takva. Pogledala sam prema kafiću. Ljudi u crnom su izvlačili crnu vrečicu u kojem je bilo truplo onog strašnog čovjeka. Vidjela sam njegovog duha kraj vratiju, pa sam skrenula pogled i duboko uzdahnula dok su me pregledavali.

„Rekao sam ti da trebaš nazvati policiju!“ –uzdahno je Coby.

Pogledala sam ga u tišini. Naravno, poželjela sam mu svašta reći u onom trenutku, ali nisam mogla. Ljudi bi me smatrali luđakinjom ili bi me pak doktori odveli na slikanje glave kako bi shvatili da li imam nekakvih problema.

„Jesi li dobro?“ –upitao me Jay.

Klimnula sam glavom.

„Je li stvarno dobro?“ –pogledao je nesigurno u bolničara.
„Da.“ –klimnuo je. „Samo je u šoku!“
„Može li netko od tvojih doći po tebe?“ –upitao me.

Odmahnula sam glavom i ponovno zajecala. Nisam se mogla suzdržati a da se ne rasplačem kad je spomenuo moju obitelj. Bila sam sama, potpuno sama...

„Hej, hej...“ –podignuo mi je glavu prema sebi. „Prošlo je!“
„Annalise!“ –začula sam kako ju netko doziva.
„Mama!“ –moja se kolegica s posla dignula i istrčala uz kombija.

Gledala sam za njom. Snažno je zagrlila svoju majku koja ju nije željela ispustiti iz zagrljaja. Suze su mi ponovno potekle niz obrace. Spustila sam pogled, te prislonila ruku na lice uzdahnuvši. Osjećala sam se usamljeno, tužno, slomljeno. Nisam imala nikoga kraj sebe koji bi me mogao utješiti, reći mi dvije – tri riječi koje bi me umirile u onom trenutku.

~Flashback~

„... i živjeli su sretno do kraja života!“ –mama je zaklopila knjigu koju sam uvijek voljela čitati, a i slušati isponova: Labuđeva princeza. „Vrijeme je za spavanje, dušo!“
„Laku noć.“ –poljubila sam je u obraz.
„Laku noć, ljubavi!“ –nasmiješila mi se.

Upalila je svjetiljku. Nikada nisam voljela spavati sa ugašenim svijelom. Bojala sam se duhova.

„Mama...“ –uzviknula sam prije nego je zatvorila potpuno vrata.
„Molim?“ –otvorila ih je, upalivši svijetlo.
„Hoćeš li uvijek biti uz mene?“
„Naravno da hoću, dušo. I kad ne budem bila kraj tebe, bit ću u tvome srcu!“

Nasmiješila sam joj se sretno. Približila mi se, te utisnula poljubac na moje čelo.

„Volim te, Layla!“ –rekla mi je. „A sad je stvarno vrijeme za spavanje!“

Izašla je iz sobe ugasivši svijetlo i zatvorivši vrata. Prislonila sam glavu na jastuk osmijehom na licu i čvrsto stisnula mebu.

~End of flashback~

Nije održala obećanje, nije bila uz mene.

„Layla?“ –Jayev me glas vratio u stvarnost.

Pogledala sam u njega.

„Poznaješ li Helen Remington?“ –upitao me.
„Aha. Zašto?“ –pogledala sam ga podignuvši obrvu.

Mahnuo je nekome. Uzdahnula sam i pogledala ispred sebe. Rukama sam prošla kroz kosu.

„Layla!!!“ –čula sam Helenin glas.

Okrenula sam se i ugledala ju kraj Jaya. Dignula sam se i izašla iz kombija, te ju snažno zagrlila. Uvijek sam mogla računati na nju. Bila mi je najbolja prijateljila i uvijek uz mene kad god sam ju trebala.

„Mislila sam da ti se nešto loše dogodilo!“ –uzdahnula je čvrsto me stiskajući. „Nemaš pojma kako sam se uplašila kad sam vidjela sve ove ljude!“
„Dobro sam.“ –rekla sam joj tapkajući ju po leđima.
„Večeras spavaš kod mene, ok?“

Klimnula sam glavom. htjela sam otići kod kuće, ali bilo je najbolje da se nalazim s nekim uz kojeg bih se osjećala sigurnije.

„Treba li vas netko odbaciti doma?“ –upitao nas je Jay.
„Došla sam sa svojim autom.“ –odgovorila mu je Helen.
„Helen, kreni. Sad ću ja doći!“ –pogledala sam u nju.

Klimnula je glavom, nasmiješila se Jayu, te udaljila od nas. Kad sam bila sigurna da je dovoljno daleko, da su svi bili udaljeni od Jaya i mene, pogledala sam u njega.

„Hvala ti.“ –rekla sam.
„Drago mi je što si dobro!“ –nasmiješio mi se.
„Harold, dolazi!“ –uzviknuo je stariji muškarac.
„Dolazim!“ –uzvratio mu je, te pogledao u mene.
„Bok.“ –pozdravila sam ga i laganim se hodom udaljila od njega.

Gledala sam ljude kako me promatraju, a među njima sam vidjela duha onog muškarca. Helen me čekala u automobilu. Pogledala sam u Jayevom smjeru. Micao je ljude s onog mjesta i gurao ih u stranu kako bi se policijski auti i Hitna pomoć mogli maknuti sa ceste nakon što su počistili ono što su trebali i blokirali promet.

Primjetila sam da mi je mahnuo, pa sam mu uzvratila, te sjela na sjedalo zatvorivši vrata. Helen je stala na papučicu gasa i udaljila se.

Title credit ~ No Surprise by Chris Doughtry