Ležala sam u sobi kod kuće i gledala u prozor, u kapljice kiše. Kiša je neprestano padala cijelu noć. Dočekala sam i jutro. Javila sam šefici da neću doći na posao i objasnila joj što se dogodilo, te da mi je doktor rekao da bi bilo dobro da se odmorim kod kuće nekoliko dana. Naravno, nisam lagala, ali vjerojatno bih to učinila jer sam trebala slijedeći dan na posao, a to nipošto nisam željela. Nisam imala snage za ništa. Znala sam da su mi oči crvene i natečene jer nisam prestala plakati otkad me Jay napustio, otkad je izašao iz one prostorije.

Zaklopila sam oči, ponovno zajecala, te zagrizla usnicu kako bih se pokušala smiriti i kako jecanje ne bi odjekivalo sobom u kojoj sam se nalazila. Jecala sam i drhtala od boli. Uporno sam se pokušavala smiriti, ali nisam mogla. Sve me užasno boljelo, a pogotovo srce. Bilo je slomljeno. Izgubila sam jedinu mušku osobu kojoj je bilo stalo do mene, istinski stalo, i to samo zato što sam bila prokleta, što sam imala onu prokletu sposobnost i što se Coybe pokazao baš meni. Proklinjala sam trenutak kad se on meni ukazao, a ne nekome drugome. Još bi bila uz Jaya, a on ne bi gledao na mene kao na neku luđakinju što sam i bila.

Dignula sam se sa kreveta, te počela hodati po sobi jer nisam mogla spavati, a nisam više željela ležati u krevetu. Stala sam onda pred ogledalom i dobro se pogledala. Podočnjaci su bili izraženi i crni, a oči crvene i velike poput krofne. Zaklopila sam ih, te duboko uzdahnula.

Odlučila sam izaći iz one sobe i otići se istuširati iako sam znala da mi ono neće pomoći. Bila sam sama u stanu, potpuno sama. Niti Cobya ondje nije bilo jer sam bila užasno bjesna na njega. Ljutito sam se derala na njega da se makne od mene, da me pusti na miru jer mu više nisam namjeravala pomoći. Rekla sam mu da bi se sam trebao snaći kako prijeći na drugu stranu i ako ne prijeđe neka me jednostavno pusti na miru jer se ne želim više baviti njime, a niti drugim duhovima. Htjela sam da me puste na miru i da pokušam vratiti svoj život u normalnu iako sam sumnjala da ću uspjeti vratiti Jaya.

Stala sam isput toplog mlaza vode i buljila u prazno. Duboko sam uzdahnula i sjela u tuš kabinu dok je topla voda prolazila po mojem tijelu. Sklupčala sam se i zajecala.

„Kako ću vratiti Jaya kad me on više ne želi vidjeti?!“ –upitala sam samu sebe jecajući. „Izgubila sam ga! Više me ne želi vidjeti, što je bilo i za očekivati. Tko bi se želio družiti sa luđakinjom poput mene?!“

Bila sam izgubljena bez njega. Skoro dva mjeseca smo bili u vezi i u onom sam se trenutku prisjećala što smo sve zajedno proživjela. Razmišljala sam o tome kad sam prvi put vidjela i kako ga upoznala, kako smo se počeli družiti, kako sam se ljutila na njega (zapravo na sebe) jer mi se njegov brat javio i već tada sam znala što me čekalo; znala sam da ću ga izgubiti.

Prisjetila sam se o tome kako sam bila presretna kad sam ga vidjela nakon predstave - Labuđe jezero u kojem sam plesala, pa kako smo otišli na piće i ispričala mu polovicu svoga života. Sjetila sam se kako sam se ljubomorno osjećala kad sam ugledala nepoznatu djevojku kako ga grli i kako sam osjetila olakšanje nakon što mi je rekao da nije bilo ničega među njima. Sjetila sam se našeg prvog poljupca, prvi put kad sam spavala kod njega i zaspala mu u zagrljaj, prvi put kad sam izgubila nevinost i kad mi je bilo savršeno s njom, a onda... sve je moralo nestati kad sam mu trebala priznati da vidim njegovog brata.

Sjedila sam u dnevnom boravku i gledala tamni ekran televizije. Nisam ju palila jer nisam imala nikakve volje gledati ju. Uzela sam mobitel sa staklenog stolića i utipkala Jayev broj. Nesigurno sam pritisnula slušalicu i stavila ju na uho čekajući da mi se on javi.

„Dobili ste Jaya. Sada vam se ne mogu javiti! Ako bilo što zatrebate pustite poruku nakon signala! Hvala!“ –oglasila se sekretarica.

Uzdahnuvši sam stavila mobitel natrag na stolić. Bilo je za očekivati da će ga ugasiti jer je rekao da mu se više ne smijem približavati. Pretpostavljala sam da je pretpostavio da bih ga mogla nazvati, pa ga je odlučio ugasiti kako ga ne bih gnjavila. U onom sam trenutku odlučila da ću poštovati njegove želje i nisam mu se namjeravala više javiti niti ga gnjaviti. Znala sam da će to biti teško jer sam se navikla na njegovu prisutnost u mome životu, ali navikla sam se i na to da iz moga života nestanu sve osobe do kojih mi je stalo.

Zaklopila sam oči, uzdahnula i ponovno se osjetila onaj prokleti nalet suza. Htjela sam se suzdržati, skulirati, ali to nije bilo moguče. Počela sam se derati, psovati kako bih se osjećala bolje, ali ništa mi nije moglo pomoći. Dignula sam se sa trosjeda, hodala po kući i psovala, ljutila se na nekoga koji nije bio kraj mene, na nekoga koji nije uopće postojao. Ljutila sam se onda na sve osobe koje sam poznavala.

„Mama!“ –viknula sam. „Rekla si da ćeš uvijek biti uz mene! Zašto si lagala?! Zašto si me, k vragu, morala napustiti?! Što sam ti krivo učinila, ha?! Prokleta bila!!!“

Ljutito sam bacila vazu na pod. Udarac je odjeknuo praznim stanom. Frknula sam, te nastavila hodati dalje. Pogledala sam na zidni sat. Bilo je pet sati. Vrijeme je toliko sporo prolazilo da mi je već išlo na živce. Htjela sam da dođe večer kako bih otišla na spavanje jer, unatoč tome što sam bila pospana i nisam spavala cijelu noć, nisam imala nikakve volje za odlazak ranije na počinak.

Zvono na vratima me omelo iz razmišljanja. Obrisala sam suze, te laganim hodom krenula prema vratima. Osoba koja se ondje nalazila bila je toliko uporna i izgledalo mi je kao da je prislonila prst na zvono te ga nije željela pomaknuti s njega. otvorila sam naglo vrata, pomalo ljutito, te ugledala Helen pred sobom.

„Layla!“ –uzdahnula je.

Zajecala sam, a ona me snažno zagrlila.

„Oprosti što jučer nisam došla!“ –zatvorila je vrata.

Odmahnula sam glavom i sjela na trosjed.

„Zaboravila sam glupi mobitel doma, a tek sam jutros došla sa snimanja!“ –sjerla je kraj mene. „Jesi li dobro?“

Odmahnula sam glavom.

„Jay je kreten!“ –rekla mi je prislonivši ruku na moje rame.
„Nije!“ –odmah sam ga branila. „On... povrijeđen je!“
„Nazvao te luđakinjom!“
„Koliko ljudi me tako nazvalo!“
„Layla...“

Pogledala sam u nju.

„ON te nazvao luđakinjom!“ –uzdahnula je.

Pogledala sam u drugu stranu, te se ponovno rasplakala. Helen me obgrlila rukom, a ja sam se onda prislonila na nju.

„K vragu...“ –promrmljala sam. „Zašto mi se to moralo dogoditi?!“
„Nikad ne znaš zbog čega se neke stvari događaju, Layla!“ –rekla je.
„Zaljubila sam se u njega, Helen! Kako ću ga sada vratiti?!“
„Ne znam.“
„Ja... Ne mogu živjeti bez njega!“
„Živjela si bez njega i prije nego si ga upoznala; moći ćeš i sada!“
„Neću!“
„Layla, ne pričaj gluposti! Snažna si ti cura!!“
„Ali...“ –odmahnula sam glavom. „Helen... ja njega volim!“

Helen me pogledala začuđenim izrazom lica. Sklonila sam pogled i nagnula se ponovno na svoju najbolju prijateljicu. Voljela sam ga više od svega u svome životu, a to mu nikada nežu moći priznati.

***

Nakon što je Helen otišla ostala sam potpuno sama u onom praznom i tihom stanu. Upalila sam televiziju ni ne prateći ono što se emitiralo. Htjela sam samo da se ne osjećam samo, pa sam zbog toga pustila televiziju upaljenu jer mi je ona davala malo zvuka. Prislonila sam glavu na jastuk, te buljila u ekran ne shvačajući da sam cijelo vrijeme gledala kulinarsku emisiju koju nikada nisam voljela. Kad sam se trgnula, promjenila sam program na kojemu su se vrtili filmovi, pa sam odlučila gledati to kako bih prestala razmišljati o Jayu i njegov odlazak od mene.

Kad sam začula zvono na vratima, frknula sam, te se odlučila dignuti sa njega samo jer sam znala da bi i ona osoba, koja je stajala u hodniku, mogla biti dosadna i nestrpljiva poput Helen i da neće otići sve dok joj ne otvorim. Otvorivši ih ugledala sam Annalise pred sobom.

„Hej, Layla!“ –nasmiješila mi se.
„O, Annalise...“ –pogledala sam šokirano u nju. „Nisam te očekivala!“
„Došla sam samo vidjeti jesi li dobro.“
„Jesam!“
„Rekla mi se šefica što se dogodilo. Nisam ni znala da si se nalazila ondje, Layla!“

Slegnula sam ramenima, te široko otvorila vrata.

„Hoćeš li uči?“ –upitala sam ju.
„Može!“ –klimnula je glavom. „Zadržat ću se dosta malo jer se idem doma odmoriti. Morala sam raditi dvije smjene!“
„Žao mi je!“ –promrmljala sam.
„Nema veze. Kako si mi ti? Jesi li ozlijeđena?“
„Nisam, ne... nego... pala sam u nesvijest. Doktori kažu da je to možda bilo od šoka, pa su mi preporučili da ostanem kod kuće kako bih se malo odmorila!“
„Slažem se s njima. Tako je najbolje. A gdje je Jay? Kako to da nije kod tebe?“
„On... pa... on i ja...“

Pogledala sam upitnim izrazom lica.

„On i ja više nismo skupa!“ –rekla sam uzdanuvši.
„Ajmeeee... Zašto?!“ –skočila je sa trosjeda.
„Ne bih voljela pričati o tome.“ –promrmljala sam, te se približila prozoru.
„Joj, da... Koja sam ja budala! Oprosti što sam te podsjetila na to!“

Klimnula sam glavom. Suze su potekle niz moje lice. Bilo je preteško razmišljati o tome, a kamoli pričati s nekim o našem prekidu.

Title credit ~ Broken by Lifehouse