Otvorivši svoje oči primjetila sam kapljice na prozoru Jayeve sobe. Kiša je počela padati po noći, pa su gromovi probudili Jaya i mene iz dugog i ugodnog sna. Pogledala sam kraj sebe i njega ondje nije bilo. Dignula sam se iz kreveta i obukla se jer sam zaspala u gačicama u grudnjaku kraj njega. Njegov je san bio ugodan i topao, pa se nisam morala brinuti da ću se prehladiti i razboliti iako je ono bila prva noć u kojoj sam spavala polugola. Inače bih mi on posuđivao svoju majicu i neke hlače, koje je rijetko nosio, kako bih se osjećala ugodnije.

Približivši se prozoru shvatila sam da pljušti što mi u onom trenutku nije bilo nimalo ugodno. Poželjela sam da je bila večer i da sam sjedila kraj Jaya, te smo gledati televiziju, ali morala sam na posao i bila je subota ujutro, a namjeravala sam se prošetati sa Helen nakon što mi je smjena bila gotova. Nisam vidjela nikoga na trotoaru što je bilo shvatljivo jer niti ja nisam željela biti vani po onom vremenu, a i bila sam pomalo sretna u onom trenutku. Sjetila sam se kako vjerojatno neće biti previše posla dok ovo ružno vrijeme ne prestane ili se barem kiša ne smiri.

Veselo i žviždajući sam izašla iz sobe i krenula u kuhinju iz koje je dolazio ugodan miris, pa sam odmah pretpostavila da se ondje Jay nalazio. Osmijeh mi se pojavio na licu kad sam pomislila na njega, pa sam zastala u hodniku i prisjetila se večeri u kojoj sam izgubila svoju nevinost. Bilo je stvarno odlično, a Jay je bio jako nježan prema meni. I nikada nisam pomislila da će prvi put biti tako dobro. Uvijek sam mislila da će biti posebno i, naravno, s osobom do koje mi je jako stalo, a bilo je puno više od toga. Bila mi je stalo do Jaya, ali osjećala sam nešto više prema njemu, nešto što je preraslo razinu sviđanja.

„Dobro jutro!“ –pozdravila sam ga.
„Hej!“ –nasmiješio mi se.

Primjetila sam da radi palačinke zbog čega su mi se oči raširile, a osmijeh razvukao od uha do uha. Približila sam mu se i poljubila ga, a on mi je uzvratio osmijehom, te mi još jednom utisnuo poljubac na usne. Njegove su usne bile tako grube, ali istovremeno nježne, preslatke.

Sjela sam za stol i pričekala da on bude gotov sa palačinkama jer me nepretano gledao, pa sam se bojala da bi mu one mogle izgoriti ako se istog trena ne manknem odandje. Prislonila sam glavu na ruku, te pogled usmjerila u terasu. Promatrala sam kapljice kiše kako udaraju od crno – bijele pločice, te stvaraju razne zvukove dok pucketaju od debelo staklo. Nebo je bilo sivkasto crne boje i sumnjala sam da će se razvedriti.

Krajičkom oka sam pogledala u Jaya i osmijeh mi se pojavio ponovno na licu. Bilo mi je preslatko promatrati ga kako radi doručak Večinom bih se ja budila ranije i pripremila stol, kavu i sve potrebne stvari, ali ovoga se puta on probudio prije mene što me jako začudilo jer ga nisam čula kad se dignuo sa kreveta niti kad je izašao iz sobe. Bilo je ugodno iznenađenje vidjeti ga u sedam ujutro u kuhinji kako se brine o doručku.

„Gotovo!“ –rekao mi je okrenuvši se prema meni sa tanjurom palačinki.

Udobno se smjestio preko puta mene, te mi se nasmiješio.

„Pretpostavljam da ćeš ih namazati Nutellom!“ –nastavio je.
„Naravno!“ –nasmiješila sam mu se veselo. „Malo slatkoga nikome ne škodi!“

Nasmiješio mi se. Veselo i pjevušeći sam namazala palačinku i zagrizla ju, te primjetila da me on i dalje nasmiješeno promatra i da je njegov tanjur još čist.

„Što je?“ –spusila sam zbunjeno palačinku na svoj tanjur. „Nešto nije u redu?!“
„Sve je ok!“ –odmahnuo je glavom i dalje se smiješkajući. „Jesam li ti rekao da si preslatka?“
„Jay... ne laskaj mi!“ –namignula sam mu.

Zapravo mi je bilo jako drago što mi je to rekao. Nježno me podragao po licu, te mi se približio i utisnuo mi poljubac na usne. Nježno je prislonio svoje čelo na moje dok sam ga ja zbunjeno promatrala, ali osjećala sam se odlično. Srce mi je otkucavalo sve brže i brže, a onda je otvorio oči.

„Je li sve u redu?“ –upitala sam ga. „Nešto si previše nježan!“
„Samo sam shvatio da mi dosta značiš i da te ne želim izgubiti!“ –odgovorio mi je nasmiješeno.
„Nećeš!“ –odmahnula sam glavom i zagrizla palačinku. „Usput, odlične su!“

Klimnuo je glavom, te sjeo natrag na svoje mjesto i počeo sa doručkom. Promatrala sam ga sretno jer mi je bilo jako drago što mi je ono rekao.

***

Sjedila sam u njegovom Jeepu i gledala u brisače, te slušala pjesme sa CD-a na njegovom radio. Uzdahnula sam i pogledala na lijevu stranu u ljude koji su oprezno prolazili trotoarima kako ih netko ne bi poprskao zbog lokvi koje su se nalazile po cestama. Ponovno sam pogledala ispred sebe i pratila brisače koji su se micali lijevo – desno micajući kapljice kiše kako bi Jay mogao vidjeti bolje cestu, ali ništa nije pomagalo jer su se one stvarale sve više i više iz sekunde u sekundu. Nevrijeme je postajalo sve gore i gore, a nas dvoje nismo mogli odustati od posla. Trebali su našu pomoć i morali smo otići unatoč tome što smo jako željeli ostati kod kuće i uživati jedno uz drugoga.

Upalilo se zeleno svijetlo i Jay je želio stisnuti papučicu gasa, ali zastao je dok su ljudi iza njega trubili. Šokirano je gledao s moje desne strane dok sam ga ja zbunjeno gledala, a onda odlučila okrenuti pogled iza sebe. Prestravljeno sam gledala kako se jedan automobil vrti po cesti udarajući sve pred sobom, a pošto su vozači pokušavali zaustaviti svoja vozila doživjeli bi i oni nesreću zbog intenzivnog kočenja na mokrim cestama.

Jay je izvukao mobitel iz džepa i utipkao broj dok sam ja gledala u automobile koji su se dimili.

„Hitna dolazi!“ –rekao mi je.

Klimnula sam glavom, a onda je on parkirao svoje auto sa na trotoar i izađao iz njega. Slijedila sam njegov primjer jer su oni ljudi trebali moju pomoć. Potrčala sam prema prvome automobili u primjetila majku sa dvoje djece na stražnjem sjedalu. Otvorila sam vrata. Djeca su vrištala i plakala, a ja sam odmah popipala bilo ženi koja je sjedila na vozačevom mjestu. Disala je, pa sam odahnula.

„Treba li vam pomoć, gospođice?“ –iznenada se tamnoputi muškarac pojavio kraj mene.

Po njegovoj sam koži pretpostavila da je mulat.

„Izvucite ovu ženi iz auta i pobrinite se za njezinu djecu i nju sve dok Hitna ne dođe!“ –rekla sam mu.

Klimnuo mi je glavu. Otvorila sam vrata stražnjeg sjedala i povukla djevojčicu za sobom. Okrenuvši se sam ugledala stariji gospođu kako mi pruža ruke, pa sam joj pustila curicu u naručje, te se pobrinula za mlađeg brata. Bila sam mokra do kože dok sam trčala do drugog automobila svako toliko gledajući prema obitelji koju sam malo prije izvukla iz njihovog auta. Otvorivši vrata crvenog Clia primjetila sam da je gospođa od namjanje šezdeset godina mrtva i da joj više nije bilo spasa. Pokušala sam opipati njeno bilo. Nigdje nije bilo krvi, pa sam pomislila da je možda pala u nesvijest, ali pretpostavljala sam da je od šoka doživjela srčani udar. Zaklopila sam auto, te potrčala do onog u kojeg se ona bila udarila. Otvorila sam vrata i ugledala mladog dečka kako me promatra svojim velikim plavim očima.

„Ne osjećam noge!“ –pogledao me očima pune suza.
„Sve će biti u redu. Sad bi bolničari trebali doći!“ –uzvratila sam, te pogledala u njegove noge.

Bile su priklještene i nije bilo ni čudno što ih nije osjećao. Zaklopila sam oči, te duboko uzdahnula. Ponovno sam pogledala u njega, a on me prestrašeno promatrao. Uhvatila sam ga za ruku i čvrsto ju stisnula pokušavajući ga na onaj način umiriti jer nisam znala što bi drugo mogla napraviti.

„Idem provjeriti druge ljude. Samo se smiri, ok?“ –pogledala sam ga.

Klimnuo je nesigurno glavom. Potrčala sam od njega. Vidjela sam puno duhova oko sebe. Pratili su me i neprestano mi pričali nešto što je meni bilo neshvatljivo. Postajalo mi je sve teže i teže disati zbog toga. Osjećala sam previše pritiska u glavi. Duboko sam uzdahnula, te odmahnula glavom nagnuvši se na jedan automobil. Pogledala sam oko sebe i primjetila Jaya kako pomaže drugim ljudima. Skupila sam hrabrost, te otvorila auto za koje sam znala da u njemu neću pronaći ništa živo. Prestrašeno sam gledala u krvava tijela nepoznatog muškarca i žene. Prekrila sam rukom usta kako se ne bih izderala. Čula sam plakanje, pa sam brzo otvorila stražnja vrata. Ugledala sam dijete koje nije imalo niti godinu dana. Podignula sam ga zajedno sa sjedalicom, te potrčala prema ljudima koji su mi potrčali u pomoć skrivajući ga dekicom od bodljikave kiše.

„Pomozi nam!“ –začula sam oko sebe.
„Trebaš mi!“ –uzvratio je drugi glas.
„Vidiš me, jelda?! Ti me vidiš!“ –nastavio je još jedan.
„Pomozi!“ –govorili su svi istovremeno.
„Dosta!“ –izderala sam se, ali nisu zašutjeli.

Derali su se još više. Bilo mi je toliko teško disati da mi se počelo vrtiti u glavi.

„Coby...“ –ponavljala sam.
„Smiri se, Layla! Prati samo moj glas!“ –stvorio se ispred mene.
„Coby...“ –sjela sam na pod.
„Pomozi nam!“ –nastavljali su.
„Nemoj ih slušati! Slušaj samo mene, Layla! Bit će ti dobro. Poslušaj me!“
„Coby, pomozi...“
„Pomozi nam!!!“

Ugledala sam crninu oko sebe. Disanje je postajalo previše teško da bih mogla ostati pri svijesti.

***

Naglo sam otvorila oči, te ugledala Jaya kako je poskočio sa stolice i približio mi se. Nježno me podragao po licu utisnuvši mi poljubac u čelo. Pogledala sam oko sebe i shvatila da se nalazim u bijeloj sobi koja je imala samo jedan kreveta. Pogledala sam prema vratima. Doktori i medicinske sestre prolazili su hodnikom, neki velikom brzinom, a neko lagano kao da im se nikamo ne žuri. Uzdahnula sam i zaklopila oči.

„Pala sam u nesvijest.“ –rekla sam si. „Zbog toga se nalazim ovdje!“
„Je li ti bolje sada?“ –upitao me.
„Aha.“ –klimnula sam glavom i sjela na krevet jer mi je dosadilo ležati.
„Preplašio sam se!“
„Što se dogodilo?“
„Vidio sam te kako pričaš sama sa sobom, dereš se i onda si sjela na pod, a kad sam potrčao k tebi već si bila u nesvijesti!“
„Pričala sam sama sa sobom?!“ –šokirano sam pogledala u njega.

Klimnuo je glavom podignuvši obrvu. Srce mi je ubrzano kucalo. Pogledala sam ispred sebe, te čvrsto stisnula deku ispod koje sam ležala ne vjerovajući da mi se to ponovno dogodilo u javnosti. Pitala sam se što li će se sada dogoditi, da li će me gnjaviti raznim pitanjima o tome da sam pričala “sama sa sobom“. Primjetila sam Cobya iza Jaya. Promatrao me prekriženih ruku na prsima i gledajući me ozbiljno. Već sam znala što želi da učinim za njega. zaklopila sam oči i tiho uzdahnula.

„Je li ono bio pravi trenutak da mu priznam da vidim duhove otkad ranog djetinjstva i da se duh njegovog brata nalazi s nama?!“ –upitala sam se nesigurno.

Drhtala sam na samu pomisao da mu to govorim jer sam već znala što bi me moglo dočekati.

„Usput...“ –rekao je i tako me prekinuo iz razmišljanja. „Kako znaš ime moga brata?“
„Molim?!“ –zbunjeno sam podignula obrvu dok mi je srce ubrzano kucalo.
„Nikada ti nisam rekao njegovo ime, a dozivala si ga cijelo vrijeme!“

Široko sam otvorila oči, a otkucaji srca su se toliko ubrzali da me bilo užasno strah da bi mi moglo izletjeti iz prsiju. Promatrao me čekajući odgovor, ali ja nisam imala hrabrost priznati mu to. Počela sam drhtati, rukom sam prošla kroz kosu, te pogledala ispred sebe gdje me dočekao prijeteći Cobyev pogled. Odmahnula sam glavom i dignula se sa kreveta, te približila prozoru.

Kiša nije stala. Nisam ni znala koliko sam dugo bila u nesvijesti, ali bila sam potpuno suha, pa sam pretpostavila da me dosta dugo nije bilo među ljudima. Kiša je pljuštila. Ljudi su trčali prema automobila po bolničkom parkiralištu pokušavajući se skloniti sa navremena, ali ništa im nije moglo pomoći u onom trenutku, kao niti meni. Zaklopila sam oči, te pokušala umiriti otkucaje srca i disanje, ali nisam mogla jer sam znala da je došlo vrijeme istine i razotkrivanja još nekome moju tajnu.

„Layla!“ –Jay je stao kraj mene.

Otvorila sam oči i pogledala ga. Promatrao me upitnim izrazom lica čekajući da mu odgovorim na sva pitanja, a ja sam ga samo promatrala pokušavajući skupiti hrabrost da mu kažem sve što trebam.

„Layla, došlo je vrijeme da mu kažeš za to!“ –rekao mi je Coby.
„Jay...“ –pogledala sam ga uzdahnuvši. „Ima nešto što ti nisam rekla!“
„Slušam!“ –sjeo je na krevet i pokazao mi kraj sebe.

Odmahnula sam rukom. Nisam htjela sjetiti kraj njega jer bi me to učinilo još nervoznijom nego što sam bila.

„Ja...“ –uzdahnula sam, te stisnula šake. „Ja... vidim...“
„Reci mu, Layla!“ –uzvratio je Coby zbog čega sam se željela izderati na njega.

Htjela sam se opustiti, a nisam mogla kad mi je neprestano šaputao u uho.

„Javidimduhove!“ –uzviknula sam toliko brzo da se nisam ni trudila razdvajati riječi.
„Molim?!“ –Jay se zbunjeno dignuo sa kreveta. „Oprosti, ali nisam te razumio!“
„Ja – vidim – duhove!“ –izgovorila sam polako.
„Molim....?!“ –upitao me zbunjeno.
„Znam da zvuči ludo!“ –uzdahnula sam, te počela hodati gore – dolje ispred njega. „Ali otkad sam mala vidim mrtve ljude!“
„A da nisi ti gledala malo previše serija i filmova?!“
„Molim te, Jay... Moja baka i mama imale su istu sposobnost kao i ja!“
„Nemoguće!!! Niti jedan čovjek ne vidi mrtve ljude! Tko ti je to uopće utuvio u glavu?!“
„Joj, kako mi ideš na živce!“ –odmahnula sam glavom dok me on šokirano promatrao. „Daj mi već jednom dopusti da ti ispričam do kraja!“

Klimnuo je glavom i nesigurno sjeo na krevet.

„Ja sam bila cura koja je donijela ono dijete na Hitnu!“ –rekla sam mu. „Njegova majka mi se prikazala i tražila moju pomoć!“
„Njegova je majka bila mrtva, Layla!“ –dignuo se naglo sa kreveta.
„Znam!“ –klimnula sam glavom. „Objasnila sam ti da vidim duhove!“
„Nemoguće!“ –odmahnuo je glavom.
„Ona cura koja se pokušala baciti sa zgrade se htjela ubiti jer je slučajno ubila dečka!“
„Kako ti znaš za to?! Niti novine ne znaju što se točno dogodilo. Samo mi iz policije!“
„Rekao mi je njezin mrtvi dečko!“
„Nemoguće!“
„I...“ –uzdahnula sam, te ga ozbiljno pogledala. „Vidim tvoga brata, Jay!“
„Što?!“ –šokirano je uzviknuo.
„Ovdje kraj mene je, Jay!“ –nastavila sam.
„Šuti!“
„Treba ti reći nešto važno kako bi prešao na drugu stranu!“
„Šuti!“
„Moraš ga poslušati, Jay!“
„DAJ ZAČEPI, LUĐAKINJO JEDNA!“ –izderao se toliko glasno da su njegove riječi odjekivale bolničkom bijelom sobom.

Šokirano sam pogledala u njega ne vjerovajući da mi je to rekao. Krajičkom oka sam pogledala u Cobya koji je mirno gledao u mene, te ponovno uperila pogled na Jaya.

„Da mi se nikad više nije približavala, ok?!“ –uperio je prst u mene.
„Jay, mol...“ –pokušala sam doći do riječi, ali nije mi to dopuštao.
„Ne želim te nikada više vidjeti! Kloni se i moje sestre! Ti nisi normalna, Layla! Trebala bi se liječiti!“
„Jay...“
„Ozbiljan sam – kloni me se ili ću zatražiti sudsku zabranu!“
„Jay, pričekaj, molim te!“

Potrčala sam ga zaustaviti jer je već odlazio prema vratima. Uhvatila sam ga za ruku, ali odgurnuo me u pod. Šokirano i suzama u očima sam ga promatrala dok mi je srce ubrzano kucalo.

„Frikušo!“ –rekao je prije nego je zalupio vratima.

Zajecala sam i sklupčala noge, te prislonila glavu na njima. Znala sam da će se ono dogoditi i zbog toga mu nikad nisam željela reći da sam vidjela njegovog brata. Sad ga više nije bilo kraj mene, više ga nikada neću vidjeti. Mrzio me, mislio da sam luđakinja, a bio je osoba za koju sam bila spremna sve učiniti jer mi je puno značio. Sada sam ga zauvijek izgubila. Izgubila sam nešto do čega mi je bilo užasno stalo.

Title credit ~ Broken by Seether and Amy Lee