Nekoliko tjedana kasnije…

Jay me promatrao ljutitim izrazom lica. Stajao je nedaleko od mene, u tišini. Znala sam o čemu razmišlja: smatrao me luđakinjom zbog čega sam osjećala otkucaje svoga srca po cijelome tijelu. Željela sam nešto reći, ali knedla mi se iznenada stvorila u grlu i stajala sam ukipljeno na mjestu. Suze su klizile niz moje obraze dok sam i dalje promatrala oči koje su me mrzile.

„Luđakinjo!“ –rekao je, te se okrenuo.

Laganim se hodom udaljio od mene.

„Jay, čekaj!“ –proderala sam se, a u onom sam se trenutku trgnula iz sna.

Pogledala sam oko sebe. Još nisam mogla doći pri svijesti. I dalje sam mislila da je onaj san bio stvaran. Ruku sam prislonila na lice koje je bilo mokro od suza. U zadnjih tri tjedna sam vječito sanjala kako me Jay naziva luđakinjom i okreče mi leđa, odlazi zauvijek od mene. Probudila bih se preko noći u suzama, derajući se... Počinjala sam razmišljati da odem kod doktorice ili psihijatrice da mi prepiše tablete za smirenje i spavanje jer ne bih mogla zaspati nakon što bih se probudila na tako loš način. Dočekala bih jutro, pa bih se spremila za školu, a nakon toga za obaveze i naravno – posao. Bila sam totalno iscrpljena i sama sebi nisam znala kako bih si pomogla.

Pogledala sam na sat. Bilo je pet ujutro. Uzdahnula sam i prislonila glavu na jastuk gledajući u prozor. Pustila sam namjerno otvoreni prozor. Zavijese su vijorile na zraku, njihale se poput valova u moru. Dugo sam ih promatrala i zbog toga su mi se kapci počeli zaklapati od umora. Nadala sam se da ću uskoro zaspati jer sam trebala na posao za nekoliko sati i htjela sam se barem jednu noć naspavati kako treba.

***

Pospano sam hodala po kafiću noseći u ruci pladanj put raznih narudžba. Trudila sam se imati osmijeh na licu dok su me gosti promatrali ili kad bih im ja prilazila, a to je bilo jako teško za održati. Bilo mi je muka pretvaranja i sama sebi sam se počinjala gaditi. Uvjeravala sam sve oko sebe da sam dobro, da je vrijeme izliječilo rane koje mi je Jay napravio, ali nisam znala da sam bila tako dobra lažljivica; nikada nisam ni pomišljala na to.

Stavila sam tacnu na šank, te sjela na stolicu i počela listati jutarnje novine. Pisali su o raznim glupostima, ubojstvima... Uzdahnula sam i zaklopila ih jer nisu više bile toliko zanimljive kao nekada. Više ništa nije bilo zanimljivo... Nagnula sam glavu na šaku gledajući u velika stakla.

Srce mi je ubrzano zakucalo kad sam ugledala Jaya kako sam šeta trotoarom odmah do kafića. Gledala sam u njega. Doista nisam htjela maknuti oči s njega jer je to bio jedini način da ga uživo vidim jer sam ga svaki dan viđala u snovina, strašnim snovima. Sasvim slučajno je pogledao prema meni, a tada sam pomaknula na brzinu pogled, no oči su mi ponovno letjele prema njemu. Stajao je na mjestu i promatrao me. Usta su mi se široko otvorila jer nisam znala zbog čega me promatrao onako, ali bilo mi je jako drago. Maleni mi se osmijeh pojavio na licu, no i dalje nisam znala što bih trebala učiniti, pa sam nastavila sjediti na barsku stolicu i gledati u njega.

„Layla!“ –uzviknuo mi je vrlo poznati glas s ulaza u kafić.

Pogledala sam prema vratima i ugledala Johna. Nasmiješila sam mu se, te ponovno pogledala u Jaya. Odmahnuo je glavom i nastavio hodati dalje. Zbunjeno sam gledala za njim, a zatim spustila pogled uzdahnuvši.

„Zbog čega me onako promatrao?!“ –upitala sam se.
„Layla, jesi li među nama?“ –John mi je mahnuo pred očima.
„Oh, jesam!“ –trgnula sam se i pogledala ga nasmiješeno.

Klimnuo je nesigurno glavom, te otišao sjesti za šank. Naravno, slijedila sam ga, ali svako toliko gledala prema ulici ne bih li slučajno ponovno vidjela Jaya kako prolazi onuda.

„Što cijelo vrijeme gledaš?“ –upitao me.
„Ništa, ništa!“ –odmahnula sam glavom. „Učinilo mi se da sam vidjela nekog poznatog.“

Podignuo je obrvu i sumnjičavo me promatrao, a onda mi se nasmiješio.

„Što ti radiš ovdje? Annalise nema.“ –promrmljala sam malenim osmijehom.
„Tko je rekao da tražim Annalise?“ –nasmiješio se i on meni. „Usput, ne znam zbog čega ste Helen i ti toliko lude u vezi Annalise i mene.“
„Bili biste sladak par!“
Zakolutao je očima i pogledao me odmahnuvši glavom.
„Da prijeđemo na stvar...“ –promrmljao je. „Bi li izašla večeras sa mnom?“

Šokirano sam pogledala u njega i oblikovala usta u slovo o dok me on promatrao upitnim izrazom lica. Nisam mogla vjerovati da je mene, baš mene pitao da izađem s njim vani, a jako me zanimao razlog. Zamišljeno sam gledala u njega pitajući se što da mu odgovorim. Primjetila sam da je nervozno počeo lupkati nogom od pod, te prstima po stolu, a onda je zgrabio novine i počeo ih čitati. Ni sama nisam znala koliko je minuta prošlo otkad sam samo u tišini buljila bez prestanka u njega.

„Da li da odem ili ne?!“ –upitala sam se. „Možda ću povrijediti Annalise ako odem! Primjeti se da joj se John sviđa, ali... Možda se ni neće ljutiti jer smo samo prijatelji! Naravno, to je ono što smo John i ja: samo prijatelji i ništa viša! Ali... što ako je on mislio da izađem vani s njim kao na spoj, a ne samo kao na prijateljsku šetnjicu?! Nemoguće da bi se Johnu Remington mogla svidjeti na taj način!!! Ali što ako...?!“
„Ideš ili?“ –prekinuo me.
„Da!“ –uzviknula sam istinktivno.

Nasmiješio mi se veselo, a ja sam mu uzvratila. Donekle sam bila i sretna što me odlučio pozvati vani jer je bila subota, a ja nisam namjeravala navečer nigdje otići. U zadnje vrijeme nisam izlazila uopće vani, ako ne brojimo trenutke u kojima mu se Helen i John dolazili izvlačiti iz stana jer sam uvijek smišljala priče samo kako ne bih trebala otići s njima. Nisam bila raspoložena za ništa, ali oni su se neprestano trudili razvedriti se i najviše zbog njih sam se odlučila praviti.

„Paše li ti da dođem po tebe u osam?“ –upitao me.
„Ovako i onako nemam što raditi.“ –slegnula sam ramenima.
„Odlično!“ –pljesnuo je rukama zbog čega sam zatrepnula i poskočila od straha. „Oh, oprosti!“

Odmahnula sam glavom i nasmiješila mu se.

„Vidimo se onda?“ –pogledao me upitnim izrazom lica.
„Čekat ću te ispred kuće.“ –rekla sam mu.

Klimnuo je glavom, dignuo se sa stolice i krenuo prema vratima. Pozdravio me još jednom prije nego je izašao iz kafića. Nasmiješeno sam pogledala u stranu i primjetila Jayeve kolege s posla kako u tišini i ozbiljnim izrazom lica gledaju u mene. Odmah sam sklonila pogled i zbunjeno pogledala u policu sa čašama.

„Zbog čega su sad oni tako pokisli?!“ –upitala sam se.

Odmahnula sam glavom, te izvukla mobitel iz džepa. Potražila sam Annalise-in broj u imeniku, te pritisnula tipku za poziv i prislonila slušalicu na uho.

„Halo?“ –čula sam njezin glas.
„Hej, Annalise!“ –javila sam se i ja.
„Reci, Layla!“
„Što se radi?“
„Izležavam se i uživam dok ne dođe vrijeme da krenem na posao. Zašto?“
„Pitam čisto informativno!“
„Je li se nešto dogodilo da si me nazvala?“
„Nije. Zašto?“
„Jer me inače ne zoveš bez veze. Pucaj!“
„Ovaj... John me pozvao večers vani!“

Nastala je tišini. Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula znajući da me ona čula, a sa druge strane slušalice sam mogla čuti samo disanje.

„Dobro. I?“ –progovorila je napokon.
„Smeta li ti?“ –upitala sam ju.
„Zašto bi mi to smetalo?! John i ja smo nekoliko puta pričali, a vas dvoje ste već dugo prijatelji.“
„Istina, ali...“
„Doista mi ne smeta, Layla! Samo se ti lijepo zabavi večeras. Zaslužila si!“
„Annalise...“
„Ozbiljna sam! Nemoj me daviti takvim glupostima. Doista ne vidim zbog čega mi se trebala ja zabrinjavati za vas dvoje.“
„Sigurno?“
„Da, da!!! Uživaj i vidimo se uskoro.“
„U redu. Vidimo se!“

Ona je bila ta koja je prva spustila slušalicu. Odahnula sam shvativši da joj nije smetalo, da sam se samo živcirala bez veze. Stavila sam mobitel natrag u džep i nasmiješeno pozdravila goste koji su me pozdravili prije nego su izašli iz kafića. Jedva sam čekala da večer padne kako bih izašla sa Johnom i opustila se. Trebao mi je jedan izlazak na kojeg bih razmišljala samo o zabavljanju, a ne o spavanju i moljenju da ne sanjam ponovno Jaya.

***

Jay je stajao nedaleko od mene promatrajući me svojim svijetlim očima, pomalo ljutito. Odmahivao je glavom kao da ne može vjerovati u ono što sam mu rekla, ali izgledao je prilično ljut, a to me jako plašilo. Nervozno sam stiskala šake gledajući ga tužno. Nisam ga htjela izgubiti, ali činilo mi se hoću. Njegovo ponašanje mi je to govorilo.

„Frikušo!“ –rekao mi je odmahivajući glavom.

Okrenuo se, te je nestajao u tami.

„Jay!“ –proderala sam se.

Pogledala sam oko sebe. Televizija je još radila, svijetlo je bilo upaljeno, a ja sam ležala na trosjedu. Sjela sam i duboko uzdahnula. Rukom sam prošla kroz kosu, te stala gledati u pod. Zaspala sam čim sam se vratila s posla i nakon što sam ručala. Bila sam toliko umorna da sam znala da večeras ne bih mogla izdržati ako prije toga ne odem spavati. Bacila sam pogled na zidni sat. Bilo je pet popodne i spavala sam svega tri sata, ali bolje išta nego ništa.

Dignula sam se sa trosjeda i laganim hodom se približila prozoru. Mrak još nije pao. Bilo je proljeće, a to je znaličo da će se smračiti oko sedam sati što mi je prilično odgovaralo. Živciralo me što je po zimi bio mrak već oko četiri i pol – pet popodne. Voljela sam svijetlo dana i zbog toga mi se jako svidjelo ljeto. Primjetila sam kako ljudi šetaju ispred moje zgrade u tankim jaknama. Večinom je bilo hladno pred večer, a po danu se već moglo šetati sa kratkim rukavima.

U trenutku kad sam počela promatrati ljude koji su se nekamo žurili, vrijeme, ptice kako lete visoko na nebu, zazvonio je telefon. Okrenula sam se i ubrzanim korakom otišla podignuti slušalicu bežičnog telefona.

„Halo?“ –javila sam se i približila ponovno prozoru.

Obožavala sam promatrati lijepo vrijeme.

„Što ja to čujem, Layla?!“ –začula sam veseli Helenim glas. „Izlaziš s mojim bratom?“
„Da.“ –odgovorila sam.

Čudilo me što nije bila ljuta na mene jer joj nisam javila za to, ali bila je jako vesela. Nisam se čudila što joj je John rekao. Ipak su brat i sestra i pretpostavljam da bi si oni trebali govoriti sve bitne stvari.

„Prijateljski izlazak.“ –rekla sam joj.
„Sretna sam zbog tebe!“ –uzvratila je. „Zbog oboje!“
„Zašto to govoriš?“
„Eto, bez veze! Samo sam sretna što ste se vas dvoje pronašli!“
„Helen, na što ciljaš?“

Tišina. Nastala je tišina na telefonskoj liniji.

„Ne!“ –uzviknula sam.
„Zašto ne?!“ –uzdahnula je. „Pa moj je brat... zgodan... valjda!“
„Zato što smo John i ja samo prijatelji, ok?“ –odmahnula sam glavom.
„Nije istina!“
„Kako ti možeš znati da li je među nama samo prijateljstvo ili nešto više?!“
„Bojiš se gledati drugog muškarca kao dečka, jelda?“

Zašutjela sam. Imala je pravo. Jaya sam gledala na početku samo kao prijatelja iako me užasno i previše privlačio, ali zaljubila sam se u njega i na kraju mi se srce slomilo.

„Pruži Johnu priliku!“ –uzdahnula je.
„Možda je najbolje da mu otkažem izlazak!“ –sjela sam na trosjed i duboko uzdahnula.
„NE!!! Zašto?!“
„Jer... Ako me on ne gleda samo kao prijateljicu... Uf, Helen, ne želim mu davati lažnu nadu!“
„Pruži mu priliku!!! Pruži i sebi priliku!“
„Helen...“
„Layla... ON te ne želi, ok?! Zar ćeš ga vječno čekati?! Ostat ćeš sama, Layla!!!“

Suze su mi potekle niz lice. Željela sam da laže, da to uopće nije istina, ali znala sam da zapravo ja sama sebi pokušavam maknuti sakriti istinu.

„Jesi li još tu?“ –upitala me.
„Oprosti, Helen, ali... trebam se spremiti!“ –promrmljala sam.
„Ipak ideš, ha?“
„Da.“
„Vidjet ćeš da će ti biti dobro!“
„Aha.“
„Čujemo se onda sutra!“
„Dobro.“ –poklopila sam slušalicu.

Uzdahnula sam i zaklopila oči nagnuvši se na trosjed. Što ako činim ogromnu pogrešku? Što ako ne bih trebala izaći sa Johnom?! Ali... Helen je imala pravo... Trebala sam mu dati priliku. I njemu... i sebi.

Title credit ~ Everytime by Britney Spears