Skrivala sam se ispod debelog pokrivača nadajući se da će otići. Užasno me plašio. Htjela sam da ode, ali stajao je kraj moga prozora kako bih mogla vidjeti njegovu blijedu put što me još više plašilo. Drhtala sam od straha, ali trudila se ne rasplakati se. Čvrsto sam stiskala svog medvjedića. Baka mi ga je bila poklonila za Božić. Rekla mi je da će me on štititi od svih zla i da će uvijek biti uz mene. Vjerovala sam joj jer me on nije dirao. Imala sam osjećaj da je izašao iz sobe, pa sam odahnula. Ispravila sam se i lagano počela micati deku sa sebe. Iznenada sam ga ugledala pred sobom. Gledao me tamno smeđim očima, a ja sam prestrašeno ležala u krevetu i drhtala. Nisam mogla ništa reći. Srce mi je ubrzano kucalo, a onda sam se izderala i zajecala. Sklupčala sam se ispod deka i čvrsti stisnula medu.

„Što je bilo, Layla?“ –začula sam nježni glas svoje majke.

Pomaknula sam deku sa sebe i ugledala ju na ulazu svoje sobe. Iskočila sam iz kreveta i potrčala joj u zagrljaj. Snažno sam ju zagrlila pokušavajući se uvjeriti da je bila ondje, da će me ona spasiti od njega, a to sam najviše željela.

„Što je bilo, dušo?“ –upitala me ovoga puta preplašenim glasom.
„On je ovdje...“ –promrmljala sam kroz suze.
„Tko on?!“ –upalila je svijetlo. „Tony, rekla sam ti da ne dolaziš plašiti moju kćerku!“
„Žao mi je, ali doista sam te trebao. Trebam tvoju pomoć, a čula sam da si ti najbolja u tome!“ –rekao joj je.
„Layla, dušo. On ti neće ništa! Ovdje je kako bih mu pomogla. Svi su oni ovdje kako bismo im mi pomogli!“ –podragala me po licu. „Idi kod bake.“

Klimnula sam glavom i preplašeno pogledala iza sebe. Onaj stariji muškarac je i dalje stajao blizu moga kreveta u kojem me preplašio. Odmahnula sam glavom, potrčala po medu koji je bio na mome krevetu i istrčala što sam brže mogla iz moje sobice.

Nakon dvanaest godina

Budilica je zvonila bez prestanka. Pospano sam otvorila oči i natjerala se ugasiti ju jer je neprestano zvonjava odzvanjala u mojoj glavi. Duboko sam uzdahnula i dignula se na brzinu iz kreveta jer sam znala da bih mogla zaspati ako nastavim ležati, a nisam si mogla dopustiti da još jednom zakasnim na prvi sat. Potrčala sam do kupatila i isprala lice, te na brzinu oprala zube. Našminkala sam se, a onda potrčala natrag u sobu.

Pogledom sam tražila po ormaru što bih mogla obući jer je jesen već počela, pa je vani bilo hladnije. Približila sam se prozoru i otvorila ga kako bih se uvjerila koliko je zapravo vani bilo hladno jer sam onda mogla razmisliti o tome što obući.

Puhao je hladni, ali ugodni vjetar. Zbog njega su se grane stabla njihale u ritmu, a smeđe suho lišće je lagano padalo prema podu. Ljudi su prolazili trotoarima žureći se negdje, a automobili su trubili zbog zastoja na cesti. Pogledala sam u desnu stranu. Ugledala sam sudar i zaklopila oči. U zadnje sam vrijeme često viđala takve stvari. Duboko sam uzdahnula i ponovno ih otvorila. Policajci su pokazivali automobilima kuda bi trebali zaobilaziti, a nekoliko je ljudi stajalo ispod moga prozora i promatralo me. Promatrali su me začuđenim, ali tužnim očima.

Zatvorila sam brzo prozor i otišla pogledati što obući. Odlučila sam se za uske ljubičaste jeans hlače crnu majicu dugih rukava i još jednu na patent. U torbu za trening sam stavila sve potrebne stvari, a u školsku bilježnice i knjige koje su mi trebale za onaj školski dan. Izašla sam iz sobe i krenula prema vratima kako bih izašla iz stana, ali vratila sam se ispred ogledala. Moja duga smeđa kosa bila je u punđi. Često sam ju voljela dizati i raditi svakakve frizure sa njom, ali dosta puta sam ju spuštala i peglala. Smeđe oči su bile istaknute zbog crne maskare i olovke. Uvjerivši se da sam se našminkala kako treba i da mi je odjeća pristajala, izašla sam iz stana i zaključala ga. Nisam se nikada morala brinuti hoće li mi ili neće neka odjeća pristajati jer zbog treninga si nisam dopuštala da se udebljam. Trenirala sam ples, većinom balet i plesačicama nikada nije bilo dopušteno imati viška kila.

Spuštajući se niz stepenice zgrade u kojoj sam živjela zastala sam na zadnjoj shvativši da se nekoliko njih nalazi ispred ulaznih vrata. Duboko sam uzdahnula, sklopila oči i požurila prema njima otvorivši ih.

„Pomozi nam!“ –začula sam.
„Nemam vremena!“ –odmahnula sam glavom i potrčala od njih.

U zadnje vrijeme ih je bilo previše, a ja sam imala obaveze i nisam mogla gubiti vrijeme na njih unatoč tome što su moja mama i baka to nekada radile. Ja sam trebala preuzeti njihov posao, ali nisam mogla. Imala sam samo osamnaest godina i puno stvari za koje sam se trebala brinuti. Nedavno sam odlučila da ću malo razmišljati o sebi i manje im pomagati. Nisam mogla sve učiniti za njih. Bilo je previše naporno uz posao kojeg sam radila svake večeri kako bih imala za život, treninge i školu. Bila sam premorena pa mi je Helen, moja najbolja prijateljica, predložila da im pomažem u slobodnom vremenu, a on mi je bio previše dragocjen jer sam ga rijetko imala.

Ubrzavala sam prema gomili ljudi koja se skupljala oko nesreće. Nikada nisam shvaćala zbog čega je nekoga trebalo zanimati što se događalo, a ja sam otišla ondje kako bih pitala policajce kojim putem moram ići do škole. Probijala sam se kroz ljude sve dok se nisam približila žutoj traci koja je označavala stop. Nekoliko je policajca pričalo sa ljudima i udaljavali su ih sa mjesta nesreće dok su se bolničari borili za život unesrećenih. Primijetila sam da se kraj jednog automobila nalazi majka, a u ruci je držala dijete od nekoliko mjeseci. Gledala me očima pune tuge i molila me pogledom da joj pomognem, pa sam odmaknula pogled i duboko uzdahnula.

Iznenada me netko gurnuo. Kako sam se nagnula na traku, puknula je i počela sam padati prema podu. Netko me uhvatio. Podignula sam pogled i ugledala starijeg dečka od sebe u policijskom odjelu. Njegove su me tamno smeđe oči očarale. Kosa mu je bila razbarušena, a po izrazu sam lica shvatila da je bio umoran. Pretpostavila sam da je radio cijelu noć, što nije bilo nemoguće za policajce. Uvijek su imali previše posla.

„Jeste li dobro, gospođice?“ –upitao me.

Klimnula sam glavom i počela dirati po džepovima shvativši da mi je nestao novčanik.

„Sranje!“ –viknula sam i gledala oko sebe pokušavajući shvatiti gdje se nalazila osoba koja me gurnula.

Bila sam sigurna da mi je on ili ona ukrao novčanik.

„Gospođice, mislim da je otišao onuda!“ –rekao mi je stariji gospodin.
„Hvala!“ –uzviknula sam i počela gurati ljude kako bih potrčala za svojim novčanikom.

Primijetila sam da je kraj mene trčao policajac koji me zadržao kako ne bih pala na pod. Potrčao je za muškarcem koji je neprestano gledao iza sebe, a kad je primijetio da ga policajac slijedi odlučio se na trčanje. Stala sam i duboko uzdahnula. Pogledala sam na sat i primijetila da je bilo pola osam. Policajac je poskočio na dečka koji me pokrao, te ga podignuo sa poda i gurnuo u zid. Izgledala mi je kao scena iz jednog policijskog filma pogotovo u trenutku kad mu je mahao novčanikom ispred lica. Nasmijala sam se na glas, ali kad sam shvatila da to uopće nije bilo smiješno, uozbiljila sam se. Krajičkom oka sam primijetila one ljude oko sebe. Bilo ih je sve više i više.

„Pomozi!“ –ponavljali su.
„Pustite me na miru!“ –izgovorila sam kroz zube.
„Gospođice?“ –muški mi je glas odvratio misli od njih.

Pogledala sam u muškarca koji je držao zavezanog lisicama dečka koji je bio nekoliko godina mlađi od mene. Spuštenog je pogleda gledao u pod, a svako toliko bi podignuo pogled prema meni, a onda ponovno posramljeno gledao u stranu.

„Je li ovo vaše?“ –upitao me pokazivajući mi rozi novčanik.
„Da!“ –odgovorila sam nasmiješeno.
„Ispričaj joj se!“ –policajac je dečka udario rukom lagano po glavi.
„Oprostite, gospođice!“ –promrmljao je tiho.
„Možete li ga pustiti?“ –upitala sam ga.
„Nećete ga prijaviti?“ –podignuo je zbunjeno obrvu.
„Ne. Nije mi ništa previše vrijedno ukrao. Uostalom, premlad je da ide u zatvor!“
„Hvala!“ –nacerio se dečko.
„Nemoj to više raditi, ok?“
„Naravno da neću, gospođice!“

Policajac je uzdahnuo i zakolutao očima, te otključao lisice. Lagano ga je gurnuo, a dečko mi se ponovno zahvalio, ispričao i potrčao od nas.

„Možete li mi reći kojim putem mogu najbrže doći do Tekis srednje škole?“ –pogledala sam u mladog policajca.
„Samo idite lijevom ulicom i vozite se ravno. Za pet minuta biste trebali biti ondje!“ –odgovorio je.
„Hvala!“ –potrčala sam od njega i zaustavila se. „Usput... Layla!“
„Jay!“ –uzviknuo je osmijehom.

Lagano sam se nasmiješila i potrčala prema svom crnom Mustangu koji je bio parkiran ispred zgrade. Otključala sam vrata i sjela na sjedalo, te skrenula u lijevu ulicu. Krajičkom oka sam primijetila da policajac Jay gleda u mene. Osmijeh mi se pojavio na licu, a ni sama nisam znala zbog čega. Usredotočila sam se na vožnju i nadala da neću zakasniti u školu, u slučaju da bude prometa na cesti.

***

Potrubila sam dečkima koji su polako prolazili cestom kraj moje škole. Ugledala sam i nekoliko cura moje generacije koje su prolazile po pješačkom prijelazu u štiklama kao da su se nalazile na modnoj pisti. Živčano sam prislonila ruku na trubu, a one su poskočila od straha. Počela sam se smijati na glas i tada su me bijesno pogledale. Skrenula sam na parkiralište kad su se napokon odlučile maknuti s puta, te se parkirala na prvo slobodno mjesto. Uzela sam školsku torbu sa suvozačevog sjedala i izašla iz automobila zaključavši vrata.

Pogledala sam na sat. Nedostajalo je još desetak minuta do zvona, pa sam nasmiješeno hodala dvorištem. Primijetila sam Helen Remington, svoju najbolju prijateljicu, kako sjedi na uobičajenoj klupici. Nitko ondje nije sjedio osim nas jer su svi bili navikli da je ono naše mjesto.

Helen je imala plavu valovitu kosu koju je uvijek uređivala, te smeđe oči. Bila je viša za glavu od mene i vitkija. Inače se bavila manekenstvom, pa su svi smatrali da ima više od osamnaest godina, ali je zapravo bila nekoliko mjeseci mlađa od mene.

Prislonila sam joj ruku na rame jer je slušala Ipod, pa me nije mogla čuti.

„Hej!“ –nasmiješila mi se. „Došla si ranije!“
„Napokon!“ –sjela sam kraj nje.
„Poslušala si moj savjet?“
„Naravno da jesam, ali ne puštaju me na miru!“
„Opet su te pratili?“
„Da!“
„Zar ne znaju da bi im bilo pametnije da te puste?“
„Ne! Misle samo na sebe!“
„Misli i ti na sebe jer ćeš inače poludjeti!“
„Pokušavam, ali sve više ih je!“
„Nestat će kad shvate da ti nemaš vremena pomagati im!“
„Nadam se!“

Helen je znala potpuno sve o meni i bila je jedina osoba koja je znala moju najveću tajnu.

Title credit ~ Feel the silence by Goo Goo Dolls