Dok je Annalise odlazila po narudžbe ja sam sjedila za šankom i čitala novine. Nije bilo previše prometa, pa sam ja stavljala narudžbe na pladanj, pa bi ih moja kolegica nosila gostima. Nisam previše pratila o čemu su novine pisale. Bilo mi je užasno dosadno, a nisam htjela razmišljati o Jayu, pa sam trebala na neki način odbaciti misli od njega. Unatoč tome što je tjedan dana prošlo otkad smo prekinuli, od zadnjeg puta kad sam ga vidjela, nisam ga mogla zaboraviti. Trudila sam se jer sam znala da ne postoji mogućnost da ću ga ikada više vidjeti u svojoj blizini, ali moji su osjećaju prema njemu bili toliko jaki da jednostavno nisam mogla prestati razmišljati o nama.

Kad se zvonce na vratima oglasilo maknula sam pogled sa časopisa, te pogledala prema njima. Ugledala sam Jayeve prijatelje s posla. Šokirano sam gledala u njih dok mi je srce ubrzano kucalo.

„Je li i on među njima?!“ –upitala sam se. „Što ako jest?! Kako bih se trebala ponašati?!“
„Vidimo se onda, Jay!“ –uzviknuo je jedan.
„Bok!“ –začula sam njegov glas.

Ukipljeno sam stajala na mjestu. Njegov glas... Zbog njegovog su me glasa prošli trnci po tijelu, a srce mi je toliko ubrzao da sam mislila kako će uskoro iskočiti iz mene. Kad su se vrata zatvorila i njegovi prijatelji ozbiljnim izrazom lica pogledali u mene, pomalo preplašeno, vidjela sam nešto čega sam se najviše bojala, nešto što mi je slomila još jednom srce. Jay je prolazio onuda sa malo nižom djevojkom plave kose. Imala je otprilike njegove godine i bila je predivna, morala sam priznati. Držali su se za ruke. Naši su se pogledi susreli. Njegov je osmijeh nestao sa lica i, poput mene, stajao je na mjestu. Pale su mi novine iz ruke, pa sam se spustila kako bih ih podigla sa poda, ali kad sam se dignula njega više nije bilo ondje.

„Bok, Layla!“ –preda mnom se pojavio dečko kojeg sam upoznala na dan kad nas je pozvao na njihovu proslavu Nove godine.

Ako me pamčenje dobro služilo, zvao se Martin.

„Hej, Martine!“ –promrmljala sam.
„Čuo sam da ste vas dvoje prekinuli!“ –rekao je.

Klimnuo je glavom. U onom sam ga trenutku poželjela udariti tacnom u glavu jer me razljutio i podsjetio na prekid kojeg sam uporno danima pokušavala zaboraviti. Sklonila sam pogled i čvrsto stiskala zube od nervoze. Mogao je vidjeti moju napetu čeljust.

„Žao mi je...“ –nastavio je.

Ponovno sam klimnula glavom.

„Vidimo se!“ –promrmljao je, te se udaljio od mene.

Uzdahnula sam i odmah krenula u garderobu gdje smo mi konobarice stavljale stvari. Upalila sam svijetlo, te zaključala vrata čim sam ušla u onu prostoriju. Sjela sam na stolicu i dopustila si da se rasplačem – ponovno. Nisam pamtila dan koji mi nije prošao bez suza, ali nisam si mogla pomoći, pogotovo ne kad bi me netko podsjetio na to, a te su osobe večinom bile one koje nisu ni znale da smo prekinuli ili su me pokušavali utješiti. Ruke sam prislonila na lice i jecala, drhtala od boli pogotovo jer sam ga morala vidjeti sa drugom djevojkom.

„Zar je tako lako zaboravio na mene?!“ –upitala sam se.

Nisam se čudila što je tako lako zaboravio na mene. Bila sam luđakinja i nekako je bilo normalno da će htjeti što prije zaboraviti da me ikada upoznao. Više nije ni dolazio u kafiću kod mene, što je bilo i za očekivati. Izbjegavao me dok sam ja njega pokušavala viđati barem jednom dnevno. Prolazila sam mjestima na kojima smo se nas dvoje družili, ali njega ondje nije bilo. Vezala sam se za ta mjesta jer sam se jako vezala i za njega, a činilo se da je on lako zaboravio na mene. Izgledalo mi je kao da mu nisam značila toliko koliko mi je govorio.

Poskočila sam od straha kad je netko pokucao manijački na vrata, te su sva sječanja iznenada nestala iz mojih misli.

„Layla, jesi li dobro?“ –oglasio se Annalise-in glas.
„Jesam!“ –promrmljala sam tiho kako ne bi shvatila po mome glasu da nešto nije bilo u redu.
„Sigurno?“
„Aha. Sad ću ja doći!“
„U redu. Helen je došla s nekim meni nepoznatim dečkom!“
„Reci joj da odmah dolazim!“
„Ok!“

Čula sam korake kako se udaljuju od vratiju, pa sam duboko uzdahnula i dignula se sa stolice. Izašla sam iz garderobe i otišla do WC-a kako bih se malo sredila. Oči su mi bile crvene i natečene, pa sam se našminkala ponovno. Lice mi je bilo crno od olokvke i maskare. Duboko sam uzdahnula i pogledala se u ogledalo. Izgledala sam malo bolje nego prije, ali crvene oči nisam mogla prekriti.

Otvorila sam vrata i krenula natrag kod šanka. Ugledala sam Helen sa vrlo poznatim dečko u društvu. Smiješkali su se i uživali nakon što se dugo vremena nisu vidjeli. Osmijeh mi se pojavio na licu kad se okrenuo prema meni. Njegova je tamno smeđa kosa bila malo duža nego inače, a tamne oči su zasjajile kad me pogledao. Bio je viši od mene za glavu i pol i razvijeniji od zadnjeg puta kad sam ga vidjela. Osmijeh mi se razvukao od uha do uha, te sam mu potrčala u zagrljaj. Podignuo me sa poda i zavrtio, te ponovno ispustio na pod i utisnuo mi poljubac u obraz.

„John Remington, koliko te dugo nisam vidjela!“ –nasmiješila sam mu se.

Bio je to pet godina stariji Helenin brat koji je studirao u drugom gradu i rijetko dolazio kod kuće.

„Layla Silver, imam sreće što sam nedavno prekinuo sa curom, pa se imam kome nabacivati!“ –nacerio se, te me ponovno zagrlio. „Lijepo je vidjeti te ponovno!“
„Nemaš pojma kako sam sretna što i ja tebe vidim!“ –nasmiješeno sam utisnula poljubac Helen u obraz i ponovno pogledala u njega.
„Do kada radiš?“ –upitala me Helen.
„Još petnaest minuta.“ –pogledala sam na zidni sat.
„To je odlično!“
„Zašto?“
„Mislio sam vas voditi na ručak!“ –odgovorio je John umjesto nje.
„Na ručak?“ –podignula sam zbunjeno obrvu. „Što se dogodilo sa tvojim bratom, Helen?“
„Nemam blage veze!“ –slegnula je ramenima.
„Zašto?“ –upitao je zbunjeno John.
„Nikad nas nisi htio kraj sebe!“ –odgovorila sam nasmiješeno.
„Nedostajale ste mi! Usput, uživajte sa mnom dok možete jer ne znam koliko ću dugo biti ovako dobar!“
„Kako da ne! Kad si već sada ovako... dobar prema nama znaći da ćeš biti i kasnije!“
„Ne možeš to znati!“
„Znam!“

Zakolutao je očima i lagano nam se nasmiješio, a Helen i ja smo se zahihotale. Kraj nas je prolazila Annalise noseći tacnu s praznim i prljavim čašama. Pogledala je u mene, a onda u Johna, te mu se nasmiješila, a on joj je uzvratio. Pogledala sam sumnjičavo u Helen koja mi se samo nacerila i već sam znala da mislimo na istu stvar.

„Annalise...“ –uzviknula sam, te se okrenula prema njoj.
„Molim?“ –prislonila je tacnu na šank, te počela ispirati čaše.
„Ovo je John, Helenin brat!“ –predstavila sam ih.
„Drago mi je!“ –ispružio joj je ruku.
„Također!“ –obrisala je svoju u krpu jer je bila mokra od vode, te mu je pružila.

Namignula sam Helen koja je zločestim osmijehom podignula dva puta obrve.

***

Helen, John i ja sjedili smo u restoranu nakon što smo pojeli cijeli ručak. Bilo mi je zabavno biti s njima i ne razmišljati o Jayu. Nisam ni imala vremena razmišljati o njemu jer smo neprestano mjenjali teme kako bismo se raspričali s Johnom nakon dugo vremena.

„I...“ –promrmrljao je John. „Rekla mi je sestra što se dogodilo s dečkom i tobom.“

Helen je odmaknula pogled, te ga udarila rukom po glavi. Spustila sam pogled i počela gužvati maramicu dok mi je srce ubrzanije kucalo. Nadala sam se da nećemo uopće stići do ove teme, ali kad smo stigli do nje... nisam znala što bih mogla učiniti. Šutjela sam, a šutjeli su i njih dvoje. Trudila sam se ne rasplakati dok mi se u glavi motala scena u kojoj se Jay držao za ruke s nepoznatom plavušom i to ispred mene. Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula.

„Ma sve je u redu!“ –nacerila sam se od uha do uha. „Sada mi je puno bolje!“

Helen mi je uputila upitan izraz lica.

„Stvarno, Helen!“ –nasmiješila sam se. „Doista mi je puno bolje. Počinjem ga zaboravljati!“
„Znaš li ti da ne znaš lagati?“ –lagano mi se nasmiješio John.
„Nažalost...“ –promrmljala sam i zakašljala se ne znajući što reći. „Što bih drugo mogla raditi, ha?! Plakati?! Živcirati se jer me pustio?! Ljutiti se na njega što je nastavio svoj život?! Vidjela sam ga s drugom curom. Svaka mu čast što me uspio tako lako zaboraviti, ali ide mi toliko na živce da bih ga željela istog trena izudarati! On je toliki kreten da... da... Joj, niti nema pojma što bih mu ja napravila!!! Da je ušao unutra s njom pretukla bih ih oboje!!! Nije u redu što mi je to napravio! Mislim, hello, imam osjećaje, debilčino jedna!“

Helen i John su me gladali u tišini zbunjenim izrazom lica. Zaklopila sam oči i duboko uzdahnula. Ruke su mi drhtale od nervoze. Osjetila sam nečiji dodir, pa sam ponovno otvorila svoje oči i ugledala Johna bliže sebi. Čvršće mi je stisnuo ruku.

„Je li ti sada bolje kad si to izbacila iz sebe?“ –nasmiješeno me upitao.

Klimnula sam glavom i nagnula se na njega. Čvršće sam stisnula njegovu ruku trudeći se ne rasplakati, ali suze su već klizile niz moje lice. Nježno je podignuo moju glavu prema sebi i obrisao suze malenim osmijehom na licu. Odmahnula sam glavom i ponovno prislonila glavu na njegovo rame. Više nisam mogla izdržati. Morala sam sve izbaciti iz sebe, ali i riješiti se suza jednom zauvijek.

Title credit ~ Far away by Nickelback