„Je li još ondje?“ –upitala me Helen ispijajući kavu.

Klimnula sam glavom. Krajičkom oka sam pogledala u prozor. Mladić koji me neprestano pratio stajao je kraj prozora i gledao u mene istim tupim pogledom kao inače. Užasno mi je dizao tlak jer nisam znala što je htio od mene. Inače me nikada ne bi zanimalo što bi oni htjeli da učinim za njih jer ne bih imala previše vremena za te gluposti, ali zbog ovog dečka nisam noćima mogla spavati. Znala bih se probuditi u sred noći zbog hladnoće jer je prozor moje sobe bio otvoren, a kad bih ga otišla zatvoriti, vidjela bih ga na ulici kako gleda u mene. Živciralo me što su mi većinom otvarali prozore kad ih ne bih slušala i ne bavila se njima. Svi su tražili pomoć od mene, a on nikada nije progovorio sa mnom.

Uzdahnuvši sam pogledala u Helen koja me promatrala podignutom obrvom. Odmahnula sam glavom i popila gutljaj kave, te ponovno pogledala u prozor. Na svu sreću, više ga nije bilo, što mi je užasno išlo na živce. Znao me pratiti, a onda iznenada nestati.

„Znaš li ti da me on prati već dva tjedna?“ –upitala sam ju.
„I nije uopće pokušao popričati s tobom?“ –zbunjeno će ona, a ja sam odmahnula glavom. „Zna li on uopće da je... mrtav?“

Slegnula sam ramenima i nagnula glavu na ruku. Rodila sam se sa najgorom mogućom manom na svijetu: viđala sam mrtve. Prvi put kad sam to otkrila je bilo kad sam pozvala mamu u pomoć i kad sam imala tek šest godina. Mama i baka su ih također viđale, pa je ta moć vjerojatno bila nasljedna kod žena u obitelji.

One su se bavile time sve dok nisu umrle, pa sam ja morala preuzeti “obiteljski posao“, što mi uopće nije odgovaralo, pogotovo ne u zadnje vrijeme. Mama i baka su se uvijek trudile pomagati duhovima da pređu na drugu stranu, ali ja nisam mogla. Imala sam previše obveza i rijetko sam se time bavila. Nisam se ni željela zamaravati njima jer su me u osnovnoj školi smatrali luđakinjom kad bih pričala sa... ničim.

Nitko ništa nije vidio i svi su me gledali kao da sam luda, što me užasno vrijeđalo. Vjerojatno sam ih zbog toga sve više i više izbjegavala. Uvijek sam govorila Helen i svojoj obitelji kako se ne zamaravam takvim glupostima, kako ne razmišljam uopće o onome što mi ljudi govore, ali i te kako sam razmišljala. Plakala bih kod kuće, u sobi, po noći jer nisam htjela biti drugačija, ali bila sam. Zbog toga sam pokušavala što manje ustupiti u kontakt s njima kako bih izgledala “normalnija“.

„Možda bi ga ipak trebala pitati što točno želi od tebe.“ –rekla mi je prekinuvši me u razmišljanju.
„Slažem se s tobom! Već mi počinje ići na živce!“ –zakolutala sam očima.

Začula sam smijehove, pa sam se okrenula prema ulazu u kafić u kojem sam radila. Ugledala sam Jaya s nekoliko prijatelja. Bili su u policijskim uniformama, pa sam pretpostavila da su napravili pauzu. Osmijeh mi se pojavio na licu, ali sam brzo pogledala ispred sebe zbog čega me Helen zbunjeno pogledala. Osjećala sam se sretnom kad sam ga ugledala.

„O, Layla, i ti ovdje!“ –čula sam njegov glas.

Okrenula sam se i primijetila da sjedi preko puta našeg stola. Njegovi su mi se prijatelji smješkali i svako toliko šapnuli jedan drugome nešto.

„Aha!“ –klimnula sam glavom.

Krajičkom oka sam pogledala u Helen koja nije znala što se događalo. Nikada joj nisam pričala o Jayu i zbog toga je vjerojatno bila zbunjena, šokirana. Inače sam joj sve pričala, ali ono mi je slučajno bilo izmaknulo.

„Zadnjih tjedan dana te nije bilo na poslu.“ –uzvratio je.
„Bila sam slobodna zbog testova!“ –objasnila sam mu. „Znači, dolazio si me tražiti?“

Lagano mi se nasmiješio.

„Opa, Jay, skužila te!“ –uzviknuo je jedan od njih, a ostali su se nasmijali.

Zahihotala sam se i pogledala u Helen koja i dalje nije ništa razumjela. Upitnim me izrazom lica pogledala, a onda spustila pogled na ručni sat.

„Layla, moramo ići!“ –dignula se sa stolice.
„Da, da!“ –klimnula sam glavom i dignula se također.

Obukla sam jaknu, pustila novac na stol i podignula torbicu sa stolice.

„Onda, Jay...“ –prošla sam kraj njega i pogledala ga. „Vidimo se!“

Klimnuo je glavom, a njegovi su prijatelji počeli fijukati.

„Šutite, majmuni!“ –podignuo je glas na njih.

Njegovi su se prijatelji ponašali kao djeca. Nije me čudilo jer je najstariji imao dvadeset i pet godina, garant. Prije nego sam izašla iz kafića, primijetila sam da gleda u mene, pa sam mu se lagano nasmiješila, a on mi je namignuo. Helen me progurala iz kafića i upitnim me izrazom gledala, te počela lupkati jednom nogom od pod, a pošto je imala čizme na petu to je lupkanje odjekivalo ulicom.

„Što je?“ –nasmiješila sam joj se, te prošla kraj prozora.

Mahnuo mi je, a ja sam mu uzvratila, te prešla cestu. Auto mi je bio parkiran na parkiralištu, preko puta kafića.

„Jesi li mi ti to nešto zaboravila reći?“ –upitala me.
„Izgleda da jesam.“ –nacerila sam se.
„Tko je onaj komad?“
„Jay...“
„I...?! Tko je on? Kako si upoznala policajca?! Zaustavio te i upucavala si mu se kako te ne bi kaznio?!“
„Ne, Helen! Prije dva tjedna je bila nesreća blizu moje zgrade. Išla sam pitati kojim putem mogu doći brže do škole i neki mi je klinac ukrao novčanik, pa ga je ovaj uhvatio! I tako smo se upoznali!“
„Upoznali ste se prije dva tjedna, a ti mi za to nisi rekla?!“
„Tako je!“

Ljutito me pogledala, te odmahnula glavom, a onda sjela na suvozačevo sjedalo. Morala sam ju odbaciti u modnu agenciju jer joj se automobil pokvario i morala ga ostaviti kod automehaničara.

„I kad će na kraju izabrati koja će od vas biti Odette?“ –upitala me.
„Ma nemam pojma! Valjda sljedeći tjedan.“ –slegnula sam ramenima. „Rekli su kako su neodlučni, pa im treba vremena za razmišljanje!“
„Nadam se da će tebe izabrati!“
„Ja ne.“
„Zašto?“
„Jer nemam vremena! Radim, idem u školu, učim, idem na treninge, treniram djevojčice... Ako budem dobila glavnu ulogu, neću imati vremena ni za disati!“
„Rekla sam ti da ti ja mogu pomoći oko plaćanja računa!“
„Što ti misliš da ja volim uzimati karitas?!“
„Ne, ali...“
„Slušaj, Helen, znam da mi želiš pomoći, ali doista ne želim pitati nikoga za novac!“
„Ako ti je baš toliko teško, vratit ćeš mi jednom kad postaneš prima balerina!“
„Da, i Miss Universe također!“ –zakolutala sam očima.
„Ne volim kad si toliko sarkastična!“ –frknula je.
„Samo sam realna!“
„Otkad te znam si previše realna! Nikad ne maštaš ni o čemu!“
„Ne znam imam li uopće vremena o maštanju! Još malo neću ni spavati!“

Iznenada sam zakočila kad se još jedan od njih pojavio. Muškarac u kasnim dvadesetim godinama stajao je pred mojim automobilom. Blijedog lica i svijetlo zelenih očiju me promatrao dok je njegova plavkasta kosa stajala mirno unatoč tome što je vani užasno puhalo.

„Što je bilo?“ –upitala me Helen preplašenim glasom.

Ljudi koji su se vozili iza mene trubili su mi dok sam ja promatrala mladića koji je i dalje stajao pred automobilom, pa onda se pojavio kraj prozora. Pogledala sam u njega i duboko uzdahnula.

„Moraš mi pomoći. Ubit će se!“ –rekao je.
„Tko?“ –upitala sam ga.

Podignuo je prst prema zgradi. Pogledala sam bolje na zgradu koja je imala pet katova. Ondje je stajala osoba obučena u bijeloj haljini.

„Što je bilo?“ –upitala me Helen.
„Zovi policiju i reci im da imamo osobu koja želi počiniti samoubojstvo!“ –parkirala sam se na trotoar, te istrčala iz auta.
„Layla!“ –viknula je za mnom.

Ušla sam u zgradu i stepenicama trčala do krova. Znala sam da bi moglo biti prekasno ako budem čekala lift jer je već nekoliko ljudi stajalo u prizemlju. Nadala sam se da ću stići na vrijeme. Otvorila sam naglo limena vrata i duboko uzdahnula, te zakoračila na krov. Na svu sreću je još stajala na mjestu, pa je postojala mogućnost da ju spasim, da se ne baci.

„Što se dogodilo?“ –pogledala sam u mladića koji se iznenada pojavio kraj mene.
„Ona...“ –uzdahnuo je. „Ubila me!“
„Što?!“ –šokirala sam se.
„Slučajno!“ –nastavio je. „Mislila je da sam lopov!“
„Tko si joj ti bio?“
„Dečko. Htio sam ju iznenaditi i zaručiti, ali mislila je da sam lopov i udarila me kipom! Moraš ju spriječiti da se ne ubije!“

Klimnula sam glavom i duboko uzdahnula, te krenula laganim hodom prema ženi koja je i dalje stajala ukipljeno na mjestu. Stala sam kraj nje, a ona je gledala ispred sebe ni ne shvaćajući da sam joj bila preblizu.

„Visoko je, zar ne?“ –upitala sam ju, a ona se šokirano okrenula prema meni.
„Što...“ –zbunjeno je gledala u mene.
„Mislim da tvoj dečko ne bi želio da se ubiješ zbog onoga što se dogodilo!“ –rekla sam joj mirno.
„Kako ti znaš što se dogodilo?!“ –viknula je, a suze su joj potekle niz lice.
„Znaš...“ –uzdahnula sam. „Poremećena sam i... vidim tvog dečka!“
„Molim...?! Jesi li ti normalna?! Peter je mrtav!“
„Znam. Kraj mene je!“
„O čemu pričaš, luđakinjo?!“
„Vidim tvog dečka. Rekla sam ti da je kraj mene!“
„Šuti!!!“ –proderala se.
„Reci mi bilo što o njoj i sebi!“ –pogledala sam u Petera koji je stajao kraj mene.
„Molim?!“ –zbunjeno me upitala djevojka.
„Reci joj da smo prohodali na Valentinovo!“ –rekao mi je.
„Prohodali ste na Valentinovo, jelda?“ –upitala sam ju, a ona je široko otvorila oči.
„Kako...?!“
„Imala si crnu majicu na sebi i podignutu kosu u rep!“

U tišini me šokirano promatrala ne vjerovajući u ono što sam joj govorila.

„Poklonio ti je lančić na srce za godinu dana veze!“ –nastavila sam, a ona se lagano nasmiješila.
„Kako...“ –uzdahnula je. „Doista ga vidiš?“

Klimnula sam glavom.

„Želi ti reći da zna da ti nisi kriva, da ga nisi namjerno ubila!“ –rekla sam joj.
„Ali... Nisam htjela! Voljela sam ga više od svog života i bez njega ne vrijedim ništa!“ –zajecala je.
„Slušaj... Nije vrijedno toga!“ –odmahnula je glavom. „Poručuje ti da nastaviš dalje, da ćeš pronaći osobu koja te zaslužuje više od njega!“
„Uvijek ću biti samo tvoja, Peter!“
„Vidim svjetlost!“ –rekao mi je iznenada.
„Vrijeme je da kreneš!“ –pogledala sam u njega.
„Hvala ti na svemu. Reci joj da ju volim i da je bila nešto najljepše što mi se dogodilo u životu!“

Klimnula sam glavom trudeći se ne zajecati dok su mi suze bile u očima. Svaki put bi me pogodilo što su duhovi govorili svojim bližnjima, tj. što sam im ja to trebala reći.

„Otišao je!“ –okrenula sam se prema plavokosoj djevojci.

Suze su joj silazile niz lice. Pružila sam joj ruku, a ona se okrenula i lagano je svoju ispružila prema meni kako bih ju uhvatila. U jednom se trenutku poskliznula i počela padati prema dolje. Uhvatila sam ju snažno za ruku. Primijetila sam kako ljudi stoje na ulici i deru se. Među njima su bili policajci i vatrogasci koji su otvorili jastuk koji je trebao spasiti djevojku od udarca i smrti. Trudila sam se podići ju natrag na krov kako ne bi pala, ali pošto su joj ruke bile znojne od nervoze i straha, klizila je.

„Nemoj pustiti!“ –proderala sam se.
„Molim te, ne puštaj me! Molim te!“ –ponavljala je uplakanim pogledom.

Iznenada ju je netko uhvatio za drugu ruku. Pogledala sam kraj sebe i ugledala Jaya kako mi pomaže. Pala sam na pod i duboko uzdahnula dok je djevojka sjedila na podu i jecala.

„Jeste li dobro, gospođice?“ –bolničari Hitne pomoći trčali su prema njoj.

Dignula sam se na brzinu sa poda, obrisala prljavštinu sa crnog kaputa i laganim se hodom udaljila od njih. Prije nego sam izašla kroz vrata pogledala sam još jednom u djevojku oko koje su stajali policajci i bolničari. Nasmiješila sam se jer mi je bilo drago što sam stigla na vrijeme i što se Jay pojavio kako bi mi pomogao. Spustila sam se niz stepenice.

Title credit ~ Bring me to life by Evanescence